• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (07. rujna 2025.)

„Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje,

ne može biti moj učenik .“

(iz Evanđelja po Luki)

 

Ne možeš se zvati Isusovim učenikom samo zato što je većina u tvojoj zemlji deklarativno kršćanska pa ne želiš naglas priznati da je tebi kršćanstvo samo folklor, običaj i pojam udaljen od života.  Ako ti vjera nije vrijednost koju braniš, ako Crkvu ne gledaš kao majku, nego kao maćehu, ako ne promatraš Boga kao Oca… ti si samo kršten, ali nisi Isusov učenik. Ako, poput velikog broja kršćana danas, i ti prihvaćaš načelo: „Bog da, Crkva ne“, jer ne podnosiš onaj ljudski faktor u pojmu Crkve, ti nisi Isusov učenik. Ti Boga samo načelno prihvaćaš, a psuješ ga kad god se udariš po prstu ili ti je dan bio naporan. Tebi je dobro imati Božje ime blizu da ga prokuneš kada ti u životu ne ide. Ti nisi Isusov učenik.

Tko je danas spreman ostaviti sve što ima, samo da bi se ponosno nazvao kršćaninom? Dobar je nama Bog, ali dobar nam je i svijet. Tako nastaju „mlaki i bljutavi“ vjernici, nazovi vjernici, koji uvijek naglašavaju samo ono što njima više u nekom trenutku odgovara.

I zato nam je neprihvatljivo kada Isus kaže: „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“. Ukratko, to će još malo pričekati. Kada sve potrošim, prokockam i propijem. Konačno, kada ostarim, onda ću sve životne gubitke pripisati odricanju radi vjere, da mogu dalje nesmetano biti Isusov učenik. To smo mi. Jednostavno smo takvi. Bit će bolje.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (31. kolovoza 2025.)

„Nego kad priređuješ gozbu,

pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe.

Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti.“

 (iz Evanđelja po Luki)

 

Možda i nesvjesno, ali činjenica je da smo zatvorili svoj interesni krug, okružili smo se ljudima koji će sigurno na naše učinjeno dobro odgovoriti višestrukom mjerom dobrote. Darujemo ljude od kojih imamo koristi, a Isus zahtjeva djelotvornu ljubav prema bližnjima bez očekivanja povratne usluge.

Siromašni, hromi i slijepi su pripadnici vrlo često marginaliziranih kategorija u našem društvu, štoviše, dali bismo im što god je potrebno samo da ostanu na rubu, jer kako bismo u suprotnom mi bili u sredini? Samo da ne zatraže suosjećanje, vrijeme, pažnju i blizinu. Za stol smo ih spremni pozvati ako će javnost popratiti događanje, ako je svjetski dan, kojim nas pokušavaju podsjetiti da postoje, ili je neki bitan medijski ili politički trenutak, u kojem prepoznajemo i mogućnost samopromocije. Ostale dane u godini i dalje smo posvećeni sebi, ali na nekom drugom području, s nekim drugim ljudima, stvarajući neku novu sliku savršenog društva koje je, navodno, osjetljivo na potrebe svakog pojedinca.

Civilizacija ljubavi živi se od onog trenutka kada dopustimo drugima da postanu važniji od nas. Živjeti civilizaciju ljubavi znači biti iskreno skroman, dovoljno ponizan, s osjećajem za duhovno i tjelesno hrome, sakate, siromašne i slijepe. Darivati ih vremenom i ljubavlju, bez očekivanja nagrade, odnosno pustiti na svoje mjesto nekoga manje važnoga i dopustiti da maleni postanu veliki.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (24. kolovoza 2025.)

Reče mu tada netko: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“

A on im reče: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“

 (iz Evanđelja po Luki)

 

Uska vrata su problem. Crkvena su vrata redovito široka, ali vrata spasenja, po Isusovim riječima, baš i nisu. U crkvu (pa i u Crkvu) može ući svatko, ali Isus je jasno rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima…” (Mt 7,21).  Dakle, biti dio Crkve ne znači odmah i osigurati si spasenje. Crkva je put koji vodi do uskih vrata. Zato mnogi Crkvu napuštaju, posebno ako se crkveni nauk ne slaže sa širinom današnjeg sve liberalnijeg načina života. Crkva je sveopća, što je i značenje pojma „katolička“, ali kriteriji spasenja su malo stroži od naših svedopuštajućih pogleda na vjeru.                

Vrata spasenja su puno uža od širine vrata koja si sami u životu naručujemo po mjeri vlastite udobnost ili onih koja nas već otvorena čekaju. Da bi čovjek prošao kroz vrata koja nekamo vode, najprije ih mora otvoriti. Ako su vrata zaključana, ništa od prolaska. Vrata spasenja su otključana, Isus ih je svojim uskrsnućem „otključao“, ali proći kroz njih svatko od nas treba sâm. Dimenzije tih vrata traže da se čovjek potrudi. Pa čak, ako je potrebno, i gubitak neki dobro bi došao – u svakom smislu. Ponekad moramo nešto izgubiti da bismo više dobili. Potrebno je odreći se u životu nečega, ako treba i vlastite udobnosti ili dijela sebe, da bi se ostvario viši cilj.

Uska vrata (spasenja) traže od nas urednost života i životnih navika, ali i dodatni napor, da bismo sebe prilagodili veličini vrata. Osloboditi se tereta ili zapeti u pokušaju prolaska? Dokle god smo uvjereni da teret imanja, teret uznositosti, neriješenih međuljudskih odnosa, ponosa, oholosti i neopraštanja vrijedi više nego duhovni mir, mi ostajemo zaglavljeni. Ostaje nam samo pogled kroz uska vrata spasenja. Pogled u nedostižne daljine.

 

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (17. kolovoza 2025.)

„Reče Isus svojim učenicima: Oganj dođoh baciti na zemlju… Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“

(iz Evanđelja po Luki)

 

Podjela nam je poznat pojam. Ako išta mi jako dobro znamo, dijeliti se znamo, ali ne po kriteriju istine, nego osobnih interesa i međusobnog dokazivanja. Dijelimo se s različitih naslova, na skupine i interesne krugove. Unutar većih i manjih stvarnosti, koje su zasnovane da bismo se jače povezali i živjeli zajedništvo, mi se ipak na koncu dijelimo. Počevši od pogleda na kartu svijeta, preko podjela unutar domovine, pa sve do onog mikrokozmosa – podjele u vlastitoj obitelji. Ma podijeljeni smo i unutar  jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Podijeljeni smo i na političke stranke tako slične, a opet tako različite. Na udruge nastale iz istog temelja, a podijeljene zbog sitnih interesa. Dijelimo se na siromašne i bogate, važne i nevažne, u svim oblicima posvojnih zamjenica. Pa gledamo tko je čiji prema izgledu, jeziku, kulturi, vjeri, obrazovanju, običajima. Toliko smo podijeljeni da se čini kako nad nama više ne može vladati nitko, ali ne može ni istina.

Nije to Isusovo razdjeljenje, nije to nemir koji Krist obećava. On donosi podjelu, ali mačem iskovanim u vatri vjere i ljubavi. Nakon toga bi trebalo svima biti jasno „na čemu smo“. Isus traži bezuvjetno prihvaćanje ili odbacivanje, on traži sveti nemir. Traži istinu izrečenu u lice, čak i ako je njezin rezultat podjela. Sve je dobro dok se svi slažemo, ali šutjeti u bilo kojoj relaciji i povlađivati drugima „radi mira u kući“ – nije dobar put.

Zato, makar i pod cijenu podjele, Isus traži naš jasno definiran odnos i prema Bogu, i prema ljudima, i prema sebi. To je nešto potpuno različito od naših podjela koje smo, zbog osobne netrpeljivosti, oholosti, vlastitih  interesa ili materijalne dobiti, sami potaknuli i u nekom trenutku prepustili kaosu svoj dobro posloženi život. Isusov kriterij je istina.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (08. lipnja 2025., Duhovi)

Reče Isus svojim učenicima: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime,

poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“

 (…iz Evanđelja po Ivanu)

 Zaborav se dogodi ako ne čuvamo sjećanja. Ako nas netko ne podsjeti, ako nestanu svjedoci, ako pod teretom svakodnevice, zavedeni brigama za sutrašnji dan, potisnemo sjećanja. Memorija nestane. I osobna i kolektivna. Dok vrijeme teče kao rijeka koja ispire, sjećanja blijede ako ih svakoga dana iznova ne probudimo. Zaboravljamo govoriti jezike koje smo davno naučili, koliko god ih dobro ranije znali. Zaboravljamo djela, riječi, susrete, lica, pa čak i osjećaje. Zaboravljamo sve ono čemu se ne vraćamo.

U nekoj mjeri spomenice, spomenari, bilješke i zapisane uspomene mogu nam vratiti sjećanja na djela velikih ljudi, na proživljena vlastita iskustva i naučena znanja… Mogu nam „osvježiti“ pamćenje. Ta pisana predaja svakako više je od običnog slova na papiru, ali živi svjedoci i dobri učitelji, koji nas stalno podsjećaju da ne zaboravimo ono što je bilo, mogu nam biti od velike pomoći na putu kojim sjećanja ostaju živa, a naučena znanja korisna.

I zato nam Isus daje svoga Duha. Branitelja. Da nas vodi, da nas i dalje poučava, da svakodnevno bude životvorac, da nam u pamet doziva Isusove riječi, ili jednostavnije: da obrani Isusa od zaborava u našem životu. A onda da bi branio i nas. Od zla i napasti. Od svega što bi Isusov govor, djela i primjer života (koji trebamo nasljedovati) moglo „odvući“ daleko od nas, dublje od sjećanja, u zaborav. A onaj tko zaboravi činiti dobro, taj prestaje živjeti i počinje umirati. I zato nam Otac, u Isusovo ime, šalje Duha Svetoga – Branitelja. Da život imamo.

 

• Kratka nedjeljna misao (Uskrs, 20. travnja 2025.)

Kamen s Kristova groba ostao je nijemi svjedok uskrsnuća. Ostao je ležati na zemlji. Težak, nepomičan i tih. On je, na sebi svojstven  način, slika koja nas podsjeća da teret pripada zemlji, a Krist ima snagu osloboditi nas svake težine. Jer doslovno pored tog kamena Krist je uskrsnuo. Jedan korak dalje od te kamene težine dokaz je sasvim nečeg novoga, a to je prazan grob, to je novi život, život bez tereta. Uskrsnuće se može dogoditi i uskrsnuće se događa samo ako smo spremni osloboditi se težine kamena. Uskrsnuće je znak novoga života, a to nije neka pjesnička figura, nego stvarni život u kojemu smo napokon maknuli kamen koji možda još uvijek vučemo za sobom. Ostavi kamen, ostavi teret i dopusti da te Krist sa sobom povede gore, iznad nevolja života, ali i dalje u život. Vjerovati u uskrsnuće znači dopustiti Kristu da me vodi kroz život. I to bez osvrtanja i gledanja na onaj teški kamen i teret koji smo ostavili iza sebe. U tom smislu uskrsnuće za nas u ovom trenutku znači nešto novo: život bez tereta, život s Kristom.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (23. ožujka 2025.)               
  

  Ukopani i besplodni.

  Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć’ ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ 

  (usp. Lk 13, 1-9)

   

  Ponekad mi iscrpljujemo zemlju, a ponekad ćemo se požaliti kako zemlja iscrpljuje nas. Zasađeni, ukopani, samouvjereni i vrlo često sami sebi dovoljni. Ipak, s takvim stavom ne možemo dugo opstati. Ne možemo sami. Potrebna nam je ruka tog vinogradara koji nas „okopava“ i njeguje. Bez Krista ne možemo dugo, a plodovi jasno govore jesmo li dopustili da nas njegova ruka dotakne.

  Tako nam je dobro biti dio obitelji, društva, Crkve, dobro nam je   biti smokva zasađena u Božjem vinogradu. Tako nam je dobro.  I nismo sami, puno nas je. Pa sve se nekako čini da nitko neće ni primijetiti to što mi iscrpljujemo zemlju, a ne dajemo plodove. Drugi daju plodove, a mi smo se smjestili među njih. U obitelji, u župi, na poslu, u društvu… Nama je najvažnije biti zasađen, dobro ukopan, uzemljen, dobro pozicioniran, a plodove dobrih djela u obitelji, teret odgovornosti na poslu i u zajednici, kao i ulogu onog uzornog člana u društvu, prepuštamo drugima.

  Okruženi smo onima koji hoće misliti, raditi, davati sebe za dobro svih nas. Dovoljno je, po našem mišljenju, oko nas onih koji „vuku“ i rade, a mi smo zadovoljni postojećim stanjem i dobro nam je. Zasađeni, ukopani, u zavjetrini i zaleđu… iscrpljujemo zemlju.

  Štoviše, zanemarujemo činjenicu da će gospodar vinograda jednom zatražiti plod sa smokve koja ne donosi ploda. Vidi Bog  jako dobro tko se trudi, tko donosi plodove, tko daje sebe do kraja. I pitat ćemo se jednoga danas zašto baš nas odlučuje ukloniti iz   vinograda, a nismo nikada donijeli lošeg ploda. O, da smo barem nekada loš plod donijeli! Da smo barem nekada radili pa onda i pogriješili – bila bi to manja šteta nego godinama živjeti i ne  donositi nikakav plod. A dogodi se i sa smokvama, ako su u nizu, gusto posađene, da neki plod padne na zemlju pa ne znaš s kojega je stabla pao. To je slika našega skrivanja u mnoštvu, lagodnog života u sjeni i pripisivanja tuđih plodova među svoje zasluge.

  Lijepa je, konačno, i može nam biti korisna ova slika neplodne smokve za lakše razumijevanje korizmenog vremena. Obraćenje nije neki daleki ideal ili teško shvatljivi stručni teološki pojam. Obraćenje je naše vrijeme u kojem se trudimo u plodove dobrih djela pretvoriti sav onaj kvalitetan „materijal“ što smo ga iscrpili iz zemlje, na dobro cijelog vinograda u koji smo zasađeni.

  

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (02. ožujka 2025.)
  

  „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo.

  Ta iz obilja srca usta mu govore.“

   (usp. Lk 6, 39-45)

   Dobri ljudi govore dobro, misle dobro i čine dobro. Dobri ljudi govore malo, ali uvijek govore dobro. Dobro o drugima, dobro o vremenima, dobro o životu. Dobri su ljudi vedri, koliko god bio tmuran dan. Iz srca dobrih ljudi izlazi dobrota. Ona se čuje kao lijepa, pristojna i blaga riječ. Ona se vidi u dobrim djelima.

  Dobri se ljudi ne guraju naprijed, oni ne traže hvale. Od vlastitog dobra važnije im je dobro drugih. Oni znaju slušati i suosjećati. Dobri ljudi ne glume pozitivan stav prema životu, oni još uvijek vjeruju. Oni ne gube nadu ni kada je najteže, a u svakom novom jutru prepoznaju Božju dobrotu. Dobri ljudi vjeruju u dobro. Dobri ljudi vjeruju u snagu osmijeha i malih gesta pažnje. A sve je to dokaz obilja blaga čovjekova srca. Sve navedeno govori da dobri ljudi i dalje vjeruju u ljubav. Jer njihovo srce još uvijek ljubi.

  I zato nas Isus danas uči da je srce čovjeku najveće imanje koje može posjedovati. Nigdje nema toliko blaga kao što ga u srcu čovjek ima. U srcu se čuva sve – tako drago, tako bolno, a opet mnogima otkriveno. Jer kada čovjek progovori, on otvara škrinju blaga svoga srca. Je li ona prazna? Ono što čovjek govori dokaz je bogatstva (ili siromaštva) njegove duše. Samo ga slušaj.

  

  

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (23. veljače 2025.)

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Vama koji slušate velim:

Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju…“

(usp. Lk 6, 27-38)

Isus previše traži.

Onima koji slušaju, onima koji su spremni čuti i poslušati, Isus daje četiri pravila za život: ljubiti, dobro činiti, blagoslivljati i moliti. I to ne bi bilo ništa neobično da tu ljubav, dobrotu, blagoslov i molitvu trebamo usmjeriti na ljude koje volimo i koji nas vole, na ljude kojima i inače dobro činimo kao i oni nama… Isus postavlja evanđeoske ideale na skoro nedostižnu razinu. Zato što našu ljubav, dobrotu, blagoslov i molitvu želi usmjeriti na neprijatelje, na mrzitelje, na one koji nas proklinju i zlostavljaju. Upravo iz tih „nedostižnih“ razloga govorimo o idealima. Ova načela u konkretnim životnim situacijama nisu lako ostvariva, a prvi preduvjet ostvarenja svakog evanđeoskog načela je oprost.

1. LJUBITE svoje neprijatelje.

Općenito malo ljubimo. Nemamo ponekad ni za svoje „voljene“    dovoljno ljubavi. Naš životni uspjeh je ljubav ostvarena u krugu onih koji tu ljubav po našem sudu zaslužuju i koji nama uzvraćaju jednakom mjerom ljubavi. Ljubiti neprijatelje ideal je koji bi nas odveo na put svetosti. Svetost nije cilj, svetost je način života. Više je koraka do ostvarenja ljubavi prema neprijateljima: najprije oprostiti i srcem i riječima, a onda se približiti i srcem i djelima. Težina ljubavi prema neprijateljima leži u snazi oprosta. Oprostiti neprijateljima znači sebi osigurati duhovni mir i krenuti dalje.

2. DOBRO ČINITE svojim mrziteljima.

Ne postoje mala i velika dobra djela. Sva su dobra djela velika djela. Zato što dolaze iz srca i šalju jasnu poruku da nam je stalo do nekoga. Dobra djela redovito su neočekivana i zato imaju snagu popraviti naše međuljudske odnose, ali dobro činiti svojim mrziteljima više je i od neočekivanoga. Dakle, iako osjećam i znam da me netko mrzi, a ja mu opraštam i činim dobro, onda sam na Isusovom putu. Zašto je težak ovaj put? Zato što dajem novu priliku onome koji me povrijedio, a ne znam hoće li on iskoristiti moju naivnost ili će ipak moja dobrota promijeniti njegov život.

3. BLAGOSLIVLJAJTE one koji vas proklinju.

Zazivati Božji blagoslov na one koji nas proklinju i o nama ružno pričaju jako je težak zahtjev. Često čujemo kako ljudi govore: „Božji blagoslov, Božji blagoslov…“, a srce i misli daleko su im od izgovorenoga. Neki upravo tim riječima završavaju i razgovore i susrete, a toliko su ružnih riječi i ogovaranja izrekli o drugima u istim razgovorima. Nađe se tu i  poneka psovka, ali sve se to na kraju zamota u „pobožni celofan“ i začuje se: „Božji blagoslov!“ Očita je u našem životu neusklađenost srca, misli i riječi. Dug je to put, puno se preduvjeta mora ostvariti da bismo blagoslivljali one koji nas proklinju. Prvi je oprostiti, a drugi je misliti što govorim.

4. MOLITE za one koji vas zlostavljaju.

U molitvi smo najčešće sami sebi prva ili čak jedina nakana. Mi i naše dobro. Molitvu tek malo proširujemo potrebama onih koji su nam bliski ili onih koji su nam se preporučili u molitve. A moliti za one koji nas zlostavljaju teško je. Zato što moliti znači željeti nekome dobro, i to upravo onako kako smo možda ponekad zlostavljani: psihički (mentalno), duhovno (duševno) ili čak možda i tjelesno. Molitva za one koji nas zlostavljaju dokaz je da smo ojačali duh i smogli snage oprostiti. Za sada Isus očito puno traži.

Intervju sa župnikom (Vukovarske novine)

• DUHOVNO-TERAPEUTSKI SUSRETI

U petak, 18. listopada, u 19:00 sati, započet će u crkvi Kraljice mučenika prvo u nizu predavanja koja će imati prof. dr. sc. Josip Bošnjaković, svećenik, psiholog i psihoterapeut transakcijske analize. Riječ je o susretima duhovno-biblijske tematike, koju dr. Bošnjaković tijekom predavanja povezuje sa psihoterapijom i svojim iskustvom rada na znanstvenom polju psihologije.

Predavanja će biti otvorena za širu javnost, a održavat će se u crkvi Kraljice mučenika. Tijekom 12 mjeseci, jedan petak mjesečno, ostvarivat će se ovi susreti, koji vrlo konkretno mogu slušateljima pomoći u duhovno-terapeutskom smislu. Dođite, iskoristite ovu mogućnost i stručnost gostujućeg predavača.

• ŽUPNIKOVA ZAVRŠNA RIJEČ KRIZMANICIMA, nedjelja, 26. svibnja 2024.

Dragi krizmanici!

Naučili smo ono bitno. Naučili smo zajedno što znači pažnja, slušanje, odricanje i odgovornost. Nije temeljni cilj naših susreta bilo stjecanje nekog novog znanja, nego onaj temeljni vjeronauk, u školi naučen, malo proširiti. Vjeronauk treba znati samo s jednim ciljem: da bismo živjeli ono naučeno. S obzirom na to koliko ste neobični i zaigrani, puno smo mi i postigli. Kateheza je uspjela jer ste se susretali.         

Molim za vas, s posebnom nakanom: da ostanete dobri u životu. Večernji termini  kateheze znali su nam ponekad biti i teški, nakon cijelog dana ponekad i naporni, ali i vi ste mene ponešto naučili: svojim promišljanjima, iznenađujućim pitanjima i iskrenim odgovorima. Na tome sam zahvalan i Bogu i vama.

Ostanite dobri i pošteni u životu. Učenjem i radom može se puno postići, i materijalno i duhovno. Pokažite da znate živjeti, raditi i planirati. Školujte se i postanite ono što doista želite postati. Nemojte patiti sebe, obitelj i društvo pokušavajući biti nešto od čega ste daleko i srcem i umom.

Misao vodilja neka vam uvijek bude: Što ne želiš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome. Dobro čini, a zlo izbjegavaj – to je zlatno moralno pravilo. Nemojte se povoditi za lošim primjerima u životu. Odustanite od svakog lošeg puta.

U odnosu prema drugima uvijek budite iskreni. Zadržite dobar odnos prema starijima, posebno prema roditeljima. Četvrta Božja zapovijed ne obvezuje nas samo do punoljetnosti, nego dokle god su nam roditelji živi. A vaša prijateljstva, koja u ovoj dobi stvarate, velika su i ostavljaju trag kroz cijeli život.

Svoj odnos prema Bogu gradite na temeljna dva stupa kršćanskog života – molitva i sveta misa. U tome budite redoviti. Zadržite i redovitost ispovijedi, barem za velike blagdane. Držite svoju duhovnost na dostojnoj razini i nemojte da vam ispovijed pred krizmu bude zadnja do crkvenog vjenčanja.

U životu, što god doživjeli, zadržite Boga kao suputnika i imajte povjerenja u Boga. S njim planirajte i gradite svoj život, ali nikada nemojte biti ono što drugi žele, nego postanite ostvarenje svojih osobnih zamisli. I uključite Boga u taj plan, u te zamisli o svom budućem „ja“. Samo tako ćete postati najbolja verzija sebe.

Zadržite svoje dostojanstvo, koliko god takozvanih prijatelja izgubili radi toga. Boga se sjetite i kada ste sretni i kada ste nesretni. Nemojte nikada vikati da je Bog kriv ako vam u životu nešto ne ide. Bog nije kriv za čovjekove neuspjehe, ako ga čovjek isključuje dok je sve dobro i traži ga tek u nevolji. Zahvaljujte Bogu na svakom novom životom koraku. Neka vas na životnom putu prati snaga Duha Svetoga. I za kraj, vjerujte mi, sve će biti dobro.

Zvonimir, župnik

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (07. travnja 2024.)

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina!” On im odvrati: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: “Mir vama!”

Današnja nedjelja donosi nam izvješće o dva Isusova ukazanja. Jednom zbog svih i drugom zbog pojedinca. Kod prvog ukazanja apostoli nisu svi na broju, jednoga nema. U zajednici nema Tome. Otišao je, ne piše ni kamo ni zašto. Navraća on ponekad u društvo apostola, ali i bježi iz tog društva, jer mu Netko nedostaje, a to je Onaj koji ih je nekada okupljao.

Toma je, baš po ovom odlomku Evanđelja, nepravedno dobio negativnu kvalifikaciju: nevjerni Toma. Međutim, Toma je ovdje predstavljen pozitivno. On je čovjek koji se oslanja na  osobno iskustvo, čovjek koji želi osobno doživjeti, ali nije nevjeran. Toma je jedan od nas, Toma je čovjek koji se bori sa svojom vjerom. Toma se pita o razlozima i traži odgovore. Ne pada olako na koljena, nema kod njega brzog povjerenja. On je tip vjernika s velikom potrebom Božje strpljivosti.

Tomin put do vjere put je čovjeka koji se mučno bori sa sumnjama, koji traži, bježi, napušta, odlazi, ali se i vraća. Dakle, onaj tko se sa sumnjama bori, taj će do vjere sigurno i doći. Toma ostaje model koji nam govori: smiješ sumnjati, smiješ ne prihvatiti, smiješ i pasti, ali kada se susretneš s Istinom, kada pogledom doživiš ljubav Onoga koji je iz ljubavi prema tebi otišao na križ, nastavi živjeti s vjerom. Tomin susret s Isusom očito nam pomaže shvatiti da je vjera puno više od iskustava koje ljudskim osjetilima doživljavamo. Zato što sumnju ne otklanjaju čovjekova osjetilna iskustva, nego iskustvo susreta. Toma je tražio priliku osjetiti pod rukom dubinu Isusovih rana, ali je trenutak susreta s Isusom ipak kod Tome uklonio sve druge želje. Susret, obogaćen pogledom, riječju i ljubavlju, jači je od bilo kakvog drugog dokaza. Vjera se rađa iz susreta.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (17. ožujka 2024.)

Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

Vidimo još jednom da Isus, koji je cijelo vrijeme javnog djelovanja obogatio prispodobama i primjerima iz života, i sada, hodeći prema trenutku svoga potpunog predanja, nastupa kao učitelj. Isus govori tako  da ga svaki slušatelj može shvatiti. Govori o zrnu koje umire u zemlji i donosi plod. Isus u ovoj slici otvoreno navješćuje vlastitu smrt i bez cenzure govori o smrti. Odjednom onaj jednostavni primjer o zrnu Isus pretvara u bolnu temu čovječanstva: smrt.

Danas nije tako popularno govoriti o smrti, a očito nije bilo nikada. Što je više moguće to izbjegavamo, često uvjeravajući sami sebe da se to ne događa nama, nego nekom drugom, negdje dalje… Ne daj, Bože, da bi netko u društvu danas dotaknuo temu prolaznosti ljudskoga života. To nije za javnost. Smrt je postala tema samo knjiga i filmova, ali istovremeno, priznajmo si, ponekad se potiho u sebi zapitamo: Postoji li nešto nakon ovog života? Što je „s one druge strane“?

Ljudskim očima gledano, Isus će umrijeti potpuno osamljen, kao veliki gubitnik. Da, ako bismo sudili samo po događajima Velikoga petka, Isus uopće nije uspio. Ipak, promišljajući kontekst cijelog vazmenog otajstva, razumijemo da je Isus svojom smrću nama pokazao put spasenja i otvorio vrata vječnosti, čime je i naš život na zemlji dobio smisao. Istina, taj Isusov put uključuje umiranje. Umiranje sebi, umiranje dosadašnjem načinu života ili stvarno tjelesno umiranje – svako umiranje donosi plod, poput zrna koje umire i donosi obilat rod. To „umiranje zrna“, ta slika iz današnjeg odlomka Evanđelja, zvuči kao bolna stvarnost, ali to je jedini mogući put do punine života.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (10. ožujka 2024.)

Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

Ponekad kao da se više Boga bojimo nego što ga poštujemo po naravi odnosa stvorenja prema Stvoritelju. Kao da zaboravljamo da Bogu nije cilj suditi i osuditi čovjeka, nego ga spasiti, i to na temelju iste one ljubavi iz koje nas je stvorio. Ipak, vjerujemo li doista da je Bog poslao svoga Sina na  svijet da nas spasi? Žrtva Isusova najveća je koju netko može dati – darovati vlastiti život za druge.

A mi, jesmo li mi u životu spremni na ikakvu žrtvu? Već je prošlo pola vremena našega odricanja, naše žrtve, na polovici smo puta prema uspješnom ostvarenju svojih korizmenih odluka. Kažu da je sredina puta uvijek kritična, donosi naviše propitivanja i zato je često teška. Srednje godine studija, života, pa i sredina korizme – sve navedeno na pola puta kao da gubi smisao i pada, ako nema jasnog cilja.

Dobro je u krizi srednjih godina, u bračnim krizama, u studentskim neuspjesima vratiti se mislima na početak i ponovno si probuditi one osjećaje, prisjetiti se onih želja koje su nas ponijele na početku. Tako je i u vremenu korizme. Ako smo posrnuli u vršenju onoga što smo sebi, ljudima ili Bogu obećali činiti tijekom ovog svetog vremena, posvijestimo si što nam je cilj. Ni Isus nije odustao na pola puta.

Dakle, ima smisla i žrtva, i križ, i pad, ako poznajemo svoj cilj. Jedino tako je lakše ustati i nastaviti. I ne smijemo se obeshrabriti. I sam Bog prošao je zemljom čineći dobro pa umro na križu, ali to nije bio kraj. Neka nam i Isusova žrtva, ali i svaka naša žrtva, križ i patnja budu sredstvo, zalog i put spasenja.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (25. veljače 2024.)

A Petar prihvati i reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice…“ I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ 

Ovo se događa na gori, u trenutku Isusovog preobraženja. Tako su Petar, Jakov i Ivan svjedočili događaju koji nadilazi naša ljudska iskustva. Stoga nije neobično što je Petar iznenađen najprije činjenicom da ga Isus vodi sa sobom da bude svjedok preobraženja. Koliko god da im je lijepo, Petar vidljivo doživljava stres. Zato Petar, u strahu pred novim i nepoznatim iskustvom, želi cijeli događaj „spustiti na zemlju“ i želi graditi sjenice. Na brdu. Na zemlji.

Petrovo traženje životne sigurnosti u materijalnom vrlo je čest način razmišljanja i označava sliku života mnogih ljudi. Zato nas korizma malo jače poziva da si posvijestimo kako smo na zemlji samo u prolazu, jer stvoreni smo za vječnost.

Zašto je Isus na goru Preobraženja poveo baš Petra, Jakova i Ivana? Pa možda je upravo za njih bilo važno danas čuti i onaj dio: „Slušajte ga!“ Dakle, na Petrov prijedlog i zaključak kako je život na zemlji divan, ako ne čak i dovoljan (dobro nam je ovdje biti), Isus šuti, ali Božji glas odgovara: „Slušajte ga!“

Postoje i danas ljudi koji, baš poput Petra, svoju sigurnost vide u izgrađenim, utemeljenim, ukopanim objektima i gube iz vida ono što je doista važno u životu, a to je poznavanje svog konačnog cilja, približavanje Bogu i prepoznavanje nebeskih vrijednosti. Korizma nas vraća bitnome, s jasnom porukom: Ne hvataj se u životu za sjenice i materijalno, nego slušaj Isusa.

• Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (18. veljače 2024.)

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona…

Govoreći o kušnjama u životu, nama je to najčešće govor o nekakvim moralnim dvojbama, ali to nije kušnja o kakvoj govori Sveto pismo danas. Isus je proživljavao kušnje koje su ga stavljale nasuprot njegovoj odluci po kojoj je bio spreman za čovjekovo dobro učiniti sve. Kušnje koje Isus doživljava u pustinji jesu traženje odgovora na pitanje: „Što mi je dalje činiti?“ Dakle, Isus se nije morao povući u pustinju, ali ipak je svojevoljno potražio mjesto tišine, kako bi sam sebi postavio ciljeve. To nije poteškoća moralne naravi, nego egzistencijalna kušnja, kriza pred veliku životnu odluku.

I mi se možda ponekad povučemo na sat-dva, dan-dva… pa donesemo neku odluku o manjoj ili većoj promjeni u svome životu. Korizma je upravo to: ne bijeg od stvarnosti, ne kukanje, jadikovanje, žalovanje i plakanje 40 dana, ne post i pokora bez smisla, nego Božji poziv da uvijek u životu, kada osjetimo potrebu, zastanemo i promislimo o svojim postupcima i ciljevima. To je korizma.

Neće baš puno pomoći što se 40 dana odričemo čokolade ili cigarete. Možda hoće u zdravstvenom smislu, ali za to možemo slobodno uzeti bilo koji dio godine. Korizma ima drugačiju svrhu: pomoći nam u postavljanju i postizanju ciljeva.

Zato je korizma dobra. Zato što može potaknuti puno dobrih odluka. Po sebi je to jedno tiše razdoblje pa nam dobro dođe kao ponuda za promišljanje o svemu u životu, što ne mora biti nužno duhovne naravi. Što smo tiši, to više čujemo. I zato nam možda ova korizma pomogne da više čujemo druge ljude ili da napokon saslušamo sebe.

• Kratka misao uz odlomak Evanđelja (nedjelja, 05. studenoga 2023.)

Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.“ 

S koliko ljubavi nastaju naša djela, u tolikoj su mjeri ta djela doista dobra. Koliko smo puta samo sjeli za stol, prigovarajući zašto je jelo malo slanije ili zašto je za ručak nešto što ne volimo? A tko nas je poslužio? Tko je taj ručak skuhao? Čije smo to služenje shvatili kao tešku obavezu i nezamjenjivu dužnost? Zaboravljamo biti zahvalni, a upravo smo nečijom dobrotom, ljubavlju i pažnjom nahranjeni. Konkretno, učimo se od svoje majke i bake drugima činiti dobra djela, koja su velika onoliko s koliko ih ljubavi činimo.

Isus je na ovu rečenicu o potrebi služenja bio potaknut pasivnošću, tromošću i sebeljubljem farizeja. To su bili cijenjeni ljudi, vrlo učeni, ali nisu uskladili svoje vjerske stavove i propovjedničke riječi sa svojim djelima, nisu pokazivali svoju vjeru, nego su uživali u pogodnostima i društvenim povlasticama vlastitog akademskog stupnja, a vjera im je bila više posao nego poziv. Načela su im bila jako dobra, ali djela im ostadoše nespojiva s naukom. Ovdje pronalazimo poruku i za sebe. Kada se samo zovemo vjernicima, a ne smatramo važnim to pokazati u životu, to nije dobro, tako su činili farizeji.

Kakva je situacija danas? „Ja sam vjernik, ja sam katolik“ – to je ponos većine. No izvan crkve taj isti katolik, u bezbožnom društvu, jako je važan i voli biti važan. Ističe se, ali u negativnom smislu riječi. On zna najbolje psovati u društvu, on može najviše popiti u društvu, ne mareći što ga kod kuće čekaju supruga i djeca, važno je biti „faca“. Naravno, govorimo o današnjem prosječnom katoliku, koji je, tradicije radi,  „skupio“ sve sakramente. Takve možemo nazvati „katolici na papiru“. Vrlo su slični farizejima: govore, a ne čine.

Zato moramo promijeniti svoj pristup vjeri, prema kojem doživljavamo Boga i vjeru potrebnima samo kada nam nešto donose: krštenje, krizmu, vjenčanje u crkvi… A zaboravljamo da smo po toj istoj vjeri nešto i dužni: služiti. Samo ćemo tako postati veliki.

• Misao uz dane sjećanja na pokojne…

U nizu godina zemaljskoga života dođe i taj trenutak. I dok nas prožima osjećaj boli, radi gubitka voljenih, ovaj trenutak kao da je zaustavio vrijeme. Vrijeme stoji, praznina postaje sve jasnija, ali nekakav osjećaj povezanosti ipak ostaje. Kroz skrivenu suzu i tihu molitvu. Gubitak voljene osobe postaje trenutak pitanja i početak traženja odgovora. To je trenutak od kojega, na neki način, ponovno gradimo život. Na temeljima sjećanja, ali snagom vjere u život vječni. S nadom u ponovni susret. A što li je drugo naše vrijeme života, nego trenutak koji traje i prelazi u vječnost? I poziva nas da se još više posvetimo živim ljudima. Zato nam je darovano vrijeme života. Za susret. Za lijepu riječ i zagrljaj. Za osmijeh i ljubav. Vjerujući da se sve ono lijepo, na zemlji započeto, nastavlja susretom u vječnosti.

• PROBE PJEVAČKOG ZBORA POD STRUČNIM VODSTVOM I POZIV NOVIM ČLANOVIMA

Naš župni pjevački zbor u crkvi Kraljice mučenika dobio je početkom listopada stručno vodstvo.

Riječ je o školovanim glazbenicama s iskustvom zborskog i liturgijskog pjevanja. Mnogi u crkvi lijepo pjevate i zato vas pozivamo da se pridružite zboru.

Dok zahvaljujemo svim članovima Zbora na redovitosti, žrtvi, odvajanju vremena i neprestanom ulaganju truda, vjerujem da je ovo prilika svima koji razmišljaju kada i kako se priključiti Zboru da dođu i zapjevaju Bogu na slavu, jer tko pjeva, dvostruko moli.

Probe su redovito ponedjeljkom u 19:00 sati u vjeronaučnoj dvorani, a Zboru mogu pristupiti i djeca, i mladi, i stariji vjernici.

Posebno pozivamo srednjoškolce i studente da nam se pridruže.

• OBAVIJEST PRVOPRIČESNICIMA i KRIZMANICIMA

Kandidati za prvu pričest (3. razred osnovne škole) imaju katehezu utorkom u 15:00 u Vukovaru, a srijedom u 16:00 u Bogdanovcima.

SLAVLJE PRVE PRIČESTI PLANIRAMO: 07. travnja 2024. u Vukovaru, a 21. travnja 2024. u Bogdanovcima.

Kandidati za krizmu (2. razred srednje škole) imaju katehezu utorkom u 20:30 u Vukovaru, a subotom u 10:00 u Bogdanovcima.

SLAVLJE KRIZME PLANIRAMO: 26. svibnja 2024. u Vukovaru (za cijelu generaciju krizmanika zajedno)

• Ljeto je…

I tako jednoga dana ode Isus na godišnji odmor. Nije pitanje gdje se otišao odmoriti, nego kome je što ostavio u zadatak. Samo je Petru prije odlaska rekao: “Otključaj vrata raja svima, a ja ću po povratku porazgovarati sa svakim osobno i odlučiti tko ostaje.” I ode Isus na odmor.

U tom vremenu mnogi su završili svoj zemaljski život: dobri i pobožni, manje dobri i zločesti… A Petar je postupio po Isusovoj zapovijedi i pustio ih sve u raj.

I vratio se Isus. Vidljivo nešto tamnije puti, sunce ga je očito pratilo u stopu. Sunčane naočale još su mu bile na glavi, kosa mu je malo posvijetlila od sunca… i vrlo opušteno došao je pred vrata raja. Ali bos. Dobro, često je on hodao bos, a otišao je na odmor u onim svojim prepoznatljivim sandalama kakve su i apostoli nosili. No dobro, stigao je. To je najvažnije. Pozvonio je i čekao Petra da mu otvori vrata.

“Tko je?”, upita Petar. “Ja sam, Petre, otvori!”, odgovori Isus. Petar je prepoznao Isusov glas, ali i dalje nije otvarao vrata. Isus lagano postane nestrpljiv: “Petre, otvaraj!”

Kaže Petar: “Ma znaš, Isuse, oni ključevi koje si mi dao… izgubio sam ih. Ali sjećaš li se kako si rekao da, dok te nema, pustim sve u raj? To ti je bila dobra odluka. Pustio sam i nekog lopova koji zna otvoriti vrata i bez ključa pa samo malo pričekaj da ga pozovem.”

I tako lopov otvori Isusu vrata. Kao da su se negdje već vidjeli, ali nema veze, neće se Isus sada zamarati nebitnim. Najprije, kako je i pristojno, ode Isus javiti se Ocu, neka zna da mu se Sin vratio. Malo su porazgovarali i na kraju Isus kaže: “Tata, moramo Petru napraviti nove ključeve, izgubio je one koje sam mu dao.” Čuje Otac sve i uvijek, ali baš je imao pred sobom hrpu nekih ljudskih zamolbi pa nije previše pažnje pridavao izgubljenim ključevima. Pored svega što čini svaki dan, neprestano dolaze i nove molitve pa ne bi bilo dobro biti u zaostatku. I tako Isus, znajući da Otac radi pa i on radi, ode malo vidjeti što je propustio u odsutnosti.

Valjda je Isus mislio malo poboljšati sigurnost ulaznih vrata raja pa pozove onog lika koji ih je bez ključa otvorio. Lopov, sav važan jer Isus treba njegovu pomoć, stane pred Isusa, a Isus mu kaže: “Sjetio sam se odakle te poznajem. S plaže. I vrati mi sandale.”

• Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (23. srpnja 2023.)

„Čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Ponekad će, koliko god mi dobrote posijali, netko njome biti isprovociran i   truditi se posred našega žita posijati kukolj. Omalovažavanje naših dobrih djela nekome je osnova za rast u očima ljudi. Ružna riječ o drugome, izrečena neistina, ogovaranje… sve je to sijanje kukolja posred žita. Taj koji sije kukolj u žitna polja tuđega života ima samo jedan cilj: nanijeti štetu. Nakon toga odlazi i ne osvrće se. A šteta ostaje.

Ponekad nismo ni svjesni koliko zla nanosimo drugima i uopće se ne pitamo o stvarnim posljedicama svojih djela. Ne pitamo kako na našu riječ netko reagira, koliko će ga to povrijediti ili koliko će još dugo razmišljati o našim riječima. Učinimo, izgovorimo i odemo. A šteta ostaje.

Ponekad se i onaj koji je slovio za najboljeg prijatelja pokaže kao neprijatelj. Nažalost, to najčešće spoznamo kada kukolj već izbije, kada korov već zahvati klas našega žita. Tek će žetva pokazati istinsku narav onih koje smo pustili blizu njivi našega života. Zavist učini svoje. A šteta ostaje.

• Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (16. srpnja 2023.)

„Tko ima uši, neka čuje.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Nije isto slušati i čuti. Isus traži od nas da čujemo njegovu riječ, ali i druge ljude. Slušanje je prvi korak, u kojem napuštamo sebe na trenutak, da bismo drugoga čuli. Kod većine ljudi očita je sposobnost slušati i čuti sebe, ali ne i druge. Mi često ne slušamo i ne čujemo drugoga, bio to Bog ili čovjek, svejedno je. Slušati znači poduzeti sve potrebno da bismo mogli čuti. Ono što živimo dokazuje što smo čuli. Dakle, čuti znači prihvatiti.

Isus je davno na postavljeno pitanje odgovorio ovako: Prva je zapovijed: “Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega.” Dakle, slušaj! A tek onda sve drugo. Slušanje je prvi i temeljni način da nekome pokažeš koliko ga cijeniš ili voliš. Prema pokazanom umijeću slušanja vidi se kakav si čovjek, jesi li i koliko si pažljiv ili strpljiv. Prema načinu slušanja jasno je koliko si okrenut sebi, a koliko usmjeren prema drugima. Ako nekome posvetiš vrijeme, ako staneš i saslušaš ga, jedino ćeš ga tako čuti. A čuti znači prihvatiti. Tko ima uši, neka (drugoga) čuje.

• Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (09. srpnja 2023.)

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Može nam se lako dogoditi da upadnemo u kolotečinu života. Zato nam je ponekad potrebno nekakvo novo životno iskustvo, koje bi nas potaknulo na trenutnu ili dugotrajnu promjenu. I tjelesni odmor i molitva (odmor duha) potrebni su čovjeku. Molitva bi trebala biti naša stalna suputnica, ali mi  nemamo vremena – ni za sebe, ni za Boga, ni za ljude. Molitva je put našeg osobnog posvećenja, ali i uspješan model kvalitetnijeg slaganja prioriteta.

Dok molimo, razmišljamo. Nije ništa neobično da nam misli odlutaju, a to se događa zato što molitvene trenutke sabranosti naš um koristi kako bi se „resetirao“. Dakle, iz iskustva molitve izlazimo odmorni, manje opterećeni svakodnevicom, ali i s puno jasnije postavljenim životnim ciljevima.

Molitva je dar i pravo. Nije Bog snažniji zahvaljujući našim molitvama, ali jesmo mi. Bog je uvijek jednako snažan, ali je naše pouzdanje u njega ponekad slabije. Molitva jača našu vjeru, daje snagu našem duhu (vrlo često i tijelu) i dokazuje da Isus odmara sve koji su izmoreni i opterećeni.

• Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (02. srpnja 2023.)

„Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“

(iz Evanđelja po Mateju)

Ljubav koju Isus traži vrlo je praktična, djelotvorna. Započinje čašom hladne vode i poštivanjem najmanjih. Oni koji po ljudskom sudu, zbog toga što izlaze iz okvira normalnoga, ne zaslužuju našu pažnju, to su najmanji. Normalno je ono što je većina definirala kao takvo. Isusovi učenici oduvijek su u manjini, ne uklapaju se u okvire normalnoga, zbog svoje usmjerenosti na dobro. Previše o dobrome govore, puno dobroga čine i umanjuju sebe za dobro drugih. Zbog njih se normalni osjećaju posramljeni i zato su najmanji odbačeni od strane većine.

Nasljedovati onoga koji čini dobro nije uvijek poželjno, ako se želiš svidjeti ljudima. Već i samo jedna čaša hladne vode darovana onome tko „nije normalan“ može na nas navući osuđujuće poglede većine, ali nas približava Bogu. Izbor je na nama: i kome ćemo se prikloniti, ali i kolika će biti ta čaša hladne vode, ako pristanemo činiti dobro. Možda nismo u prilici činiti velika djela, ali i najmanja dobra djela, s ljubavlju učinjena, postaju velika.

• Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (25. lipnja 2023.)

Reče Isus svojim apostolima: „Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Vrabac. Još od biblijskih vremena poznata štetočina na poljoprivrednim površinama, smatran beskorisnim stvorenjem Božjim. I dok su se ljudi pitali zašto je Bog uopće stvorio vrapca, očito su zaključili da udovoljava košer propisima pa je bio prikladan kao hrana. Zato je na tržnicama u Isusovo vrijeme vrabac uvijek bio na nekoj akciji. Kao što mi danas dobijemo letke o popustima u trgovinama, tako je nekada “od uha do uha” letjela vijest gdje je vrabac jeftiniji.

Danas čitamo (sveti Matej je zapisao) da su “išla” dva vrapca za jedan novčić. U Evanđelju se na drugom mjestu spominje (kod svetoga Luke) da se prodavalo pet vrapčića za dva novčića… i onda opet ista poruka: “Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca”.

Evanđelisti se razlikuju u broju i cijeni vrabaca. Zato što nisu zapisivali istog trenutka dok je Isus govorio nego tek kasnije, po sjećanju i predaji. A sjećali su se ljudi da je Isus spominjao neke vrapce, i da je poruka bila savršena iz navedenog primjera, ali detalje nisu zapamtili. Pa su kasnije vjerojatno pitali one trgovce: “Pošto ide vrabac  ovih dana?” I, kako to inače biva, svaki ima svoju akciju i cijenu “k’o za tebe”. Konačno, evanđelist Matej piše: “Dva vrapca za novčić”. Sveti Luka piše: “Pet vrapčića za dva novčića”. Iskreno,   ako mislimo da je vrabac s vremenom izgubio na cijeni, varamo se. Vrabac je poskupio. I danas je tako.

Vrapce se više ne hvata mrežom kao nekada, uglavnom se više i ne koriste za prehranu kao nekada, ali cijena im je skočila vrlo visoko. Ta vrsta ptice danas “preselila se” iz trgovačkih akcijskih letaka na naslovnice časopisa “National geographic”. Vrabac je, dakle, u međuvremenu, od Isusovih riječi do danas, postao ponegdje čak i zaštićena vrsta, visoko rangiran na ljestvici nedodirljivih. Vrapcu se danas, za nekadašnji novčić ili dva, smiješ približiti samo preko TV ekrana. Sve drugo je skupo.

Je li Isus znao da će vrabac jednoga dana biti zaštićena vrsta kada je rekao: “Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca”? Iz Isusovih riječi zaključujemo da je čovjek neprocjenjivo blago u Božjim  očima. Matematički gledano: i u društvu bi se proporcionalno  trebala povećati vrijednost čovjeku, kad je već vrapcu cijena narasla. Naravno, ako se slažemo da je čovjek “vrijedniji nego mnogo vrabaca”. Čini se ipak da nam je čovjek postao obrnuto proporcionalna veličina. Pa dok vrapcu cijena raste, čovjekova vrijednost pada.

Činjenica jest da smo danas kao društvo spremniji zaštiti vrapca nego čovjeka. Tijekom vremena otkrili smo (velikog li otkrića!) da vrabac ipak nije apsolutno beskoristan u cijelom sustavu flore i faune. Pa čim se pokazalo da njegova prisutnost koristi barem malo, odmah smo bili spremni donijeti zakon koji će ga čuvati dokle god mu traje životni vijek. A jesmo li spremni stati u obranu ljudskog bića, začetog po Božjoj volji, vrijednijeg od svih drugih stvorenja? Koliko još vremena treba proći da nam čovjek od začeća pa do prirodne smrti, u svakoj fazi života, bude jednako zaštićen i neprocjenjiv?

• Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (18. lipnja 2023.)

Nad narodom, izmučenim svakodnevnim brigama i tjeskobama, kako svjedoči Evanđelje, sažalio se Isus i zato svojim učenicima (i nama danas) daje jednu od najpoznatijih uputa, možda i najčešće citiranu: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Isus time pokazuje Božju suosjećajnost, pokazuje kako vidi ljude i prepoznaje njihove konkretne životne probleme. Nedostajalo je tom narodu onih koji će ih podizati duhovno i pružati im snagu za život. I zato Isus poziva dvanaestoricu apostola i šalje ih da liječe svaku bolest i svaku nemoć u narodu.

Čini to Isus na vrlo snažan način, dok svakog pojedinog proziva imenom, i šalje ih s vlašću koju on sâm ima. Ta dvanaestorica imaju poslanje koje je započelo nakon što je Isus vidio da narodu nedostaje snage, duha, pozitivnog životnog stava, nade u bolje sutra i smisla života. I ja sam svoje svećeništvo dužan promatrati kao nastavak poslanja dvanaestorice. Zato što je i danas narod izmučen i slomljen. I danas puno ljudi živi teško, bore se s različitim depresivnim stanjima i, ne videći smisla životu, gube vjeru u bolje sutra. Bog to vidi i ne prepušta nas beznađu. Zato i danas poziva i podiže pastire, duhovnike, svećenike.

Potrebna je danas prije svega duhovna obnova društva, a potom će se i ona vanjska slika svijeta lakše mijenjati na bolje. Potrebna nam je molitva, jer iz molitve dolazi snaga za život. Potrebna nam je vjera, jer iz nje izvire nada u bolje sutra. Bog je osjetljiv na naše nevolje i neće dopustiti da ostanemo izmučeni i slomljeni, ali mi moramo moliti. Tu smo zadaću dobili od Isusa. To je prva zadaća Crkve: moliti. Nemamo pravo očekivati Božja rješenja, ako nismo ispunili taj jedan jedini uvjet: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“ Još uvijek imamo problem u razumijevanju ovih riječi. Crkvenom učiteljstvu (papi, biskupima i svećenicima) prepuštamo i problem nedostatka broja radnika u žetvi Gospodnjoj. Vjerojatno samo od časnih  sestara i redovničke braće očekujemo da mole za nove radnike, a i samo poslanje pripisujemo isključivo svećeničkom pozivu. Mi nemamo s tim veze, nas se to ne tiče.

Osnovni problem je naše nepoznavanje dara, veličine i zadaće koja proizlazi iz sakramenta krštenja. Svi mi kršteni (kršćani) imamo odgovornost za sva tri zadatka: biti, moliti, prihvatiti.

1. Biti svjestan da je žetva velika, a radnika malo. Nije ovdje riječ o sjemenu vjere. Ne traži se od nas da sijemo, nego da žanjemo. Sjeme vjere Bog je ubacio u srce svakog čovjeka. Žetva je urod, plod koji čeka da ga se „pokupi“, ali nema ga tko ubrati.
2. Moliti Boga da pošalje radnike u žetvu svoju. Bog traži odgovorne radnike, sposobne i kvalificirane, one koji rade temeljito i ne rasipaju. Ako ne znaš raditi može se lako dogoditi da više napraviš štete nego koristi. Bog šalje radnike u koje ima povjerenja. Bili to svećenici, redovnici ili vjernici laici – pažljivo su izabrani. Isus nas podsjeća da molitva (i za radnike i za posao) prethodi žetvi i svakom drugom poslu. Bez molitve nema uspjeha.
3. Prihvatiti poslanje u svijet. Nismo pozvani suobličiti se svijetu. Pozvani smo raditi u žetvi i ne osvrtati se na neradnike i lijenčine koji već imaju spremna izrugivanja, poslovice i isprike zašto oni ne rade i zašto se ni naš posao ne isplati. Ne daj se odgovoriti od dobra djela. Nikada.

• NEDJELJA PEDESETNICA, DUHOVI

Čitanje Djela apostolskih

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

Napokon. Silazak Duha Svetoga najbolje opisuje riječ “napokon”. Svi su bili na istome mjestu, u dvorani posljednje večere: apostoli, učenici Isusovi i njegova majka Marija. Očekuju zajedno, vjeruju i mole…, ali ni sami ne znaju kako će to biti. I napokon, u znaku iznenadnog šuma s neba, kao kad zavitla jak vjetar, u plamenom obličju pojavio se Duh Sveti i darovao učenicima nešto neočekivano. Dar govora se posebno ističe danas u Djelima apostolskim. Dar govora… Ali ne kao ono kad netko priča bez kraja i konca pa za takvoga kažu da ima dar govora. Ovo nije takav dar. Ovo bi bilo sličnije predavanju na kojem dobijemo slušalice pa prevoditelj govori svakome na materinjem jeziku, dok predavač govori na svom. Dar govora koji su apostoli dobili bio je otprilike takav, ali bez slušalica i prevoditelja.

Dakle, Duh Sveti nastavlja ondje gdje je Isus stao. On dolazi od zbora apostola utemeljiti Crkvu. Dolazi stvoriti Zajednicu od učenika, a jasno je da su oni različitih osobnosti i sposobnosti. Ipak, svima je zajedničko da su samo ljudi i da neće moći dalje bez dodatne snage i nadnaravnih darova. Tu nastupa Duh Sveti. Osposobljava ih za dalje.

I svatko ih je čuo govoriti svojim jezikom. Time se ovaj dar razlikuje od onoga o kojemu govori sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: „Tko govori drugim jezikom, ne govori ljudima nego Bogu; nitko ga ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene“ (1 Kor 14,2). Dakle, dok sveti Pavao govori o daru jezika (općenito poznat kao govor u jezicima – karizma kojom pojedinci mole), u Djelima apostolskim riječ je o daru govora i propovijedanja koje je razumljivo svima. Apostole svi prisutni razumiju. I to upućuje na ono što će postati temeljno poslanje Crkve: svim narodima, po cijelom svijetu. Crkva koja razumljivo govori, Crkva koja jasno govori, Crkva koja se ne boji svijeta, Crkva koja se ne skriva iza zatvorenih vrata – to je plod sile i snage Duha Svetoga.

• NEDJELJA DOBROG PASTIRA (30. travnja 2023.)

Svjetski je dan molitve za svećenička i redovnička zvanja, za postojeće i buduće svećenike, redovnike i redovnice:

Da budu duhovni.

Da ostanu vjerni.

Da vole povjerenu zajednicu.

Da se ne brinu za sutra.

Da ne žale sebe.

Da ih ne obuzme oholost.

Da se raduju susretima.

Da ne traže svoju korist.

Da cijene postignuća drugih.

Da narod čuje njihov glas.

Da se ne osjećaju usamljeno.

Da ne odustaju.

Da ne izgube osmijeh.

Da se ne razočaraju.

Da mole.

Da ne padnu u grijeh. 

Da šire radost.

Da poučavaju.

Da vode narod bliže Bogu.

Da znaju slušati.

Da se ne umore.

Da budu zdravi.

Da se ne zatvaraju u sebe.

Da vjeruju.

Da se ne boje govoriti.

Da znaju šutjeti.

Da ne bježe u ovisnost.

Da znaju dijeliti.

Da budu poslušni.

Da žive uzorno.

Da ne izgube sebe.

Da žive nebeske vrijednosti.

Da budu zahvalni.

Da prihvaćaju.

Da budu prihvaćeni.

Da ne zaborave tko su.

Da žive svoja obećanja.

Da opraštaju.

Da im bude oprošteno.

Da umru u milosti Božjoj.

• Dragi naši prvopričesnici!

Znate li što su uspomene? Uspomene su sve ono što namjerno čuvamo u sjećanju. Uspomene su sve ono lijepo čemu se rado vraćamo. Vaš prvi susret s Isusom prisutnim u maloj hostiji, prva sveta pričest, svakako je nešto vrijedno pamćenja, sjećanja i trajne uspomene. Čuvajte tu uspomenu, ali ne samo na fotografijama. Čuvajte tu uspomenu u svom srcu i uvijek je obnavljajte prisutnošću na svetoj misi.

Sveta misa najveći je dar koji nam je Isus ostavio i, kako je blaženi Alojzije Stepinac rekao, ako postoji raj na zemlji svećenik ga nalazi u svetoj misi. Sveta pričest je trenutak našeg sjedinjenja s Isusom. Nemojte si nikada uskraćivati tu milost koju danas osjećate po prvi puta. Ono što je Isus vama od danas, to budite i vi njemu. On danas postaje vaš prijatelj. I kad god ste prisutni na misi, ponovno ste s Isusom. Pristupajte svake nedjelje svetoj pričesti. Tako će vaše prijateljstvo biti svaki dan sve jače, a vaša duša sretnija.                 

Prijateljstvo je sreća. Prijatelj može tvoj tužan dan pretvoriti u dobar dan. Prijatelj ne mora izgovoriti ni jednu riječ, a opet ćeš ga razumjeti bolje nego one koji stalno pričaju, a ne kažu ništa. I kada si tužan, i kada si sretan, prijatelj ostaje tvoj prijatelj.

S Isusom pričajte, on vas sluša. S Isusom dijelite svoje radosti, on se s vama raduje. I svetoj ispovijedi redovito pristupajte. To je način da Isusu kažete: „Oprosti“, kad god za to ima razloga.

I još nešto: molite od danas malo više nego prije. Molite i zahvaljujte Isusu za svoje roditelje, bake i djedove, rodbinu, prijatelje, učitelje i vjeroučitelje, nastavnike, svećenike i za sve koji su dio sebe ugradili u vaše odrastanje, odgoj i obrazovanje.

Dok Bogu i ljudima zahvaljujem što ste došli do ovoga trenutka, iskreno vam čestitam, radujem se s vama i molim za vas.

Zvonimir, župnik

• OBAVIJEST KRIZMANICIMA – SUSRET S KRIZMATELJEM

U srijedu, 19. travnja, u 20:30 sati, krizmanici imaju ispit i susret s krizmateljem, mons. Perom Aračićem, delegatom nadbiskupa. Susret je u Vukovaru, u župnoj crkvi Kraljice mučenika, za sve kandidate za svetu krizmu. Ovaj susret zadnji je uvjet za pristupanje sakramentu krizme i molim da se svi krizmanici, bez isprike, prilagode ovom terminu, ako se žele krizmati ove godine.

• SRETAN USKRS!

Za vjernika kršćanina i Veliki petak i Uskrs jesu dio života.  Što dublje proživimo iskustvo Velikoga petka, to nam je Uskrs kao pojam jasniji, a kao doživljaj snažniji. Svaka naša briga, patnja, tjeskoba, žalost, ili bilo koje drugo bolno iskustvo, jesu naš osobni Veliki petak. I upravo kroz ta negativna životna iskustva ponekad tonemo u beznađe i ne vidimo izlaz. Uskrs je zato sinonim nade, poruka smisla i zraka svjetlosti, nasuprot beznađu, besmislu i tami.

Dakle, Uskrs nije ljudima nepoznat i dalek pojam, nego stvarnost koju živimo nakon svake proživljene nevolje. Govor o Uskrsu nije nekakva bajka sa sretnim završetkom, kao što ni kršćanstvo nije govor o skrivenom i dalekom Bogu. Uskrs je dokaz da ima smisla svaka patnja u ljudskom životu, ali još jače ovi sveti dani govore da je Bog čovjekov suputnik i prijatelj koji je osobno prošao sva moguća iskustva ljudske patnje, pa čak i smrti. 

Zato nas Uskrs kao blagdan podiže iz naših sumnji i prigovaranja Bogu da je daleko, da nas je napustio i da ni on sam ne razumije kako nam je teško. Isusov vapaj s križa na Veliki petak: “Bože moj, zašto si me ostavio?“ ipak nije vapaj nepovjerenja i očaja, nego trenutak predanja Bogu. I mi u svom životu, u teškim trenucima, redovito izgovaramo pitanje: “Bože, jesi li me ostavio?” Ovo pitanje, upućeno Bogu na najdirektniji način, traži odgovor i dobiva ga u radosti uskrsnoga jutra. To znači da sva naša pitanja imaju odgovor u vjeri i u povjerenju prema Bogu.

Uskrs nam govori i hrabri nas da se ne bojimo smrti, jer ona je samo korak do vječnosti. To vjerujemo na temelju Isusove smrti na križu, koja je bila je samo korak do uskrsne radosti. To je i naš put. Svako naše osobno iskustvo Velikoga petka samo je još jedan dokaz da je život put koji vodi u vječnost.

Bog nije umjetna inteligencija, nego biće koje osjeća i suosjeća s čovjekom. Bog Otac proživljavao je istu bol i tjeskobu koju je Bog Sin, Isus, osjećao na križu. Tama koja je prekrila zemlju u vrijeme Isusove smrti bila je očit dokaz tog suosjećanja. Bog je progovorio znakovito, ali nasuprot toj tami progovorio je i svjetlošću uskrsnoga jutra. Nakon ovog iskustva, Bog je do danas sa svakim čovjekom ostao suosjećajan.

Uskrs je zato blagdan radosti i slavlja života. Uskrs je blagdan koji nas izdiže iznad zemaljskih misli, koje su već nekako redovito opterećene negativnim vijestima i događajima. Uskrs nam šalje poruku nade i pruža sigurnost da ta nada ima smisla. Uskrs nas podsjeća da sve prolazi, ali Bog ostaje, a u Bogu je jedini smisao ljudskog života. Dakle, ako vjeruješ, tvoj život ima smisla. Ako vjeruješ, na životne križeve gledaj uvijek u perspektivi neba i ne brini. Sjeti se da je Veliki petak jedini put do Uskrsa.

Sretan i radostan Uskrs želi vam vlč. Zvonimir, župnik

 

• “Zakon mase” (misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja, Cvjetnica 2023.)

Cvjetnica je dokaz kako smo kratkog pamćenja kada nam netko čini dobro. Kako lako odustajemo od svojih stavova i svojih vrijednosti, kako lagano izdajemo svoj odgoj. Isusa dočekuju s maslinovim grančicama, slave ga kao kralja. I čini se kako sve vodi prema dobrome, čini se kako je narod napokon shvatio koliko je dobroga Isus učinio. Ali neće proći dugo, pokazat će ljudi punu istinu svoje naravi, ono što se ne mijenja stoljećima: sve ćemo drugima oprostiti, ali uspjeh nikada. Nije nama problem ni mahati grančicama, ni izdati prijatelja za šaku dukata. Ni slaviti nekoga kao kralja, ako postoji mogućnost da se i mi malo okoristimo njegovim uspjehom, ni provesti godine u nečijoj blizini pa poljubac iskoristiti kao znak izdaje. Ništa nama nije problem. I to Cvjetnica dokazuje. Masa tako lako ponese čovjeka. Samo je bitno da je netko na čelu kolone. Dovoljno je da jedan krene, svi ćemo za njim. Tako je svejedno tko započinje, nama je bitno da smo dio mase, a o samoj kvaliteti svojih postupaka razmišljat ćemo kasnije ili nećemo nikada.

Tako danas najprije slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali istovremeno nas liturgijska čitanja podsjećaju kako je tek nekoliko dana između Cvjetnice i Velikoga petka. Zato danas čitamo i izvještaj o muci Isusovoj, kako bismo shvatili da je i u našem životu između slavnog klicanja mnoštva i poklika: „Raspni ga, raspni!“ tako malo potrebno. I jedno i drugo viče ista masa. Samo jako puno ovisi o tome za kime smo se poveli. Danas mašu maslinovim grančicama jer se očito našao neki ozdravljeni, neki koji je prohodao ili progledao zahvaljujući Isusu. Pa je iz zahvalnosti počeo mahati i pozdravljati Isusa. A što će se dogoditi na Veliki petak? Narod će se povesti za nekim zavidnim. Naravno, naš pristup je onaj Petrov pristup: “Ja nikada! Ako te svi napuste i ostave, ja neću nikada!” To je naš stav – do prve prilike.

Cvjetnica nam, dakle, nudi dva pristupa životu: ili mahati grančicama iz zahvalnosti, prepoznajući nečiju dobrotu, ili se stopiti s masom koja pljuje, bičuje i raduje se nečijem putu prema kalvariji. Cvjetnica je dan koji nas podsjeća kako smo često povodljivi za drugima, bez razmišljanja o svojim postupcima. Ako već jesmo dio mase, nemojmo u njoj gubiti svoje stavove, mijenjati svoje mišljenje i svoj pristup životu, samo da bismo se svidjeli ljudima. Dao Bog da se svidimo njemu. To je jedini put do Uskrsa.

• “…i zaplaka Isus” (misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja, 26. ožujka 2023.)

Isus vraća u život Lazara, svoga prijatelja, ali jedan detalj Evanđelje naglašava: „Zaplaka Isus“. Nije mu bilo svejedno dok je gledao koliko Marta i Marija tuguju za svojim bratom. Zaplakao je. Time je samo pokazao da čovjek smije plakati, da u slučaju smrti bliskih osoba ne moramo skrivati tugu. Pokazao nam je koliko stvarno Bog suosjeća s čovjekom. Neki ljudi prebrzo ostave dubok trag dobrote i njihovu klicu vječnosti prerano zaliju suze onih koji ostaju za njima na zemlji. Dubinu takve tuge osjetio je i Isus.

Konačno, svako Isusovo čudo prethodno traži vjeru pojedinca. To se očituje i sada, vrlo jasno, u Isusovom pitanju Marti: „Vjeruješ li ti da sam ja uskrsnuće i život?“ Dakle, jednim će dijelom i njezina vjera biti temelj čuda. Njezin odgovor: „Ja vjerujem“ vodi Isusa dolazi do groba i on podiže Lazara. Vidljivo je kako suradnja Boga i čovjeka, Božje moći i čovjekove vjere, donosi toliko dobroga da ni smrt pred tom snagom ne znači ništa. Zato pojačajmo svoju vjeru u Boga i život vječni.

• VELIKA ISPOVIJED je u ponedjeljak, 27. ožujka.

U Bogdanovcima ispovijed počinje u 16:00 sati, a u Vukovaru u 16:30. Dođite na vrijeme, više će svećenika  biti na raspolaganju, tako da se ne očekuje gužva i dugo čekanje.

• Raspored ispovijedanja u gradu Vukovaru:

Župa BDM Kraljice mučenika: ponedjeljak, 27. ožujka u 16:00 sati.

Župa Sv. Josipa Radnika, Borovo naselje: utorak, 28. ožujka u 16:00 sati.

Župa Sv. Filipa i Jakova: petak, 31. ožujka u 17:00 sati.

• KRIŽNI PUT na”kukuruznom putu -putu spasa”

Sljedeće subote (01. travnja) planiramo proći „Kukuruznim putem“ i moliti VUKOVARSKI KRIŽNI PUT NA „PUTU SPASA“.

Križni put započinje u 10:00 sati. Od zavjetne kapelice do Bogdanovaca.

Župnici iz sve tri vukovarske župe (Župa Sv. Filipa i Jakova, Župa Sv. Josipa Radnika i Župa BDM Kraljice mučenika – Vukovar i Bogdanovci) pronaći će iz svake župe 5 nosača križa i 5 čitača kod pojedinih postaja, vodeći brigu da prednost daju onima koji su tijekom Domovinskog rata prošli ovim putem ili članovima njihovih obitelji.

Stoga pozivam one koji žele i mogu na sebe preuzeti neku od navedenih odgovornosti, neka se jave župniku tijekom ovoga tjedna. Sve ostale vjernike pozivam da nam se pridruže u hodočašću, molitvi i zajedništvu. Da se nikad ne zaboravi.

• Ususret korizmi…

Uskoro će opet ono najjače razdoblje u godini. Najjače, zato što se vježbamo u strpljivosti, poniznosti, postu, odricanju. Korizma.

Većinom ista pitanja: „Čega si se ti odrekao? Od čega ti postiš? Siguran si da ćeš izdržati 40 dana?“ Pa onda slijedi moje hvaljenje: „Mogu ja to, neću zapaliti cigaretu, neću ovo jesti, neću ono piti… Hoćeš li se kladiti da ću izdržati?“ I eto prilike. Eto motivacije. Imam okladu. Nema šanse da sad ne izdržim.

I malo po malo, teče korizma, posti se uz razna riblja jela i poznate stare delicije…, ali s odmakom korizme već su tu i prve sumnje: Jesu li i nedjelje dio korizme? A možda da malo napravim pauzu? Je li post baš svaki petak? Ima li još puno…?

Ja sam ipak ustrajan. Kršćanski, katolički, ne posustajem, ne prekidam svoju odluku, kladio sam se i neću da mi se smije kum, kolega ili rođak kako nisam uspio. Dokazat ću svima da mogu. Trpim ja, ali trpe i svi oko mene. Što je korizmenih dana manje ostalo, to je u mojem životu veća napetost koja rađa nesuglasicama i svađama, ali svi moji razumiju, jer meni je korizma. I trebaju imati razumijevanja, nije to lagano. Dobro sam ja još i normalan koliko se dugo odričem, ali kladio sam se i izdržat ću ja do kraja.

S početkom Uskrsnih dana završava i korizma. Izdržao sam. Dobio sam okladu. Pokazao sam svima da mogu. Osjećam se važan. Doduše, odahnuli su i svi oko mene. Opet jedem, opet sam smiren. Žrtvovao sam puno prijateljskih odnosa, ali vratit će se to na staro. Više mi ne smeta ni ponašanje drugih vozača na cesti. Na poslu sam ponovno susretljiv, u obitelji opet pažljiv.

Sljedeće ću godine ipak odabrati drugu vrstu posta: post od zavisti, post od lijenosti, post od svađa, post od srditosti… U čast križa i    muke Isusove, a ne radi oklade. Mislim da sam napokon shvatio.

„Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6).

• KALENDARI ZA 2023. GODINU su stigli i možete ih nabaviti u sakristiji (i u Vukovaru i u Bogdanovcima) ili u župnom uredu. Vukovarski katolički kalendar u svom novom izdanju dolazi s fotografijama oltara, oltarnih slika i zaštitnika svih župa Vukovarskog dekanata. Veliki kalendar (12 listova) prodaje se po cijeni od 20 kuna, a mali kalendar (1 list) ima cijenu 2 kune.
• OBAVIJESTI ZA KRIZMANIKE I PRVOPRIČESNIKE

Raspored župne kateheze:

• krizmanici (iz Vukovara i Bogdanovaca) u Vukovaru: srijedom u 20:30 sati
• prvopričesnici u Vukovaru: utorkom u 15:00 sati
• prvopričesnici u Bogdanovcima: srijedom u 16:00 sati.

Prvu pričest u Vukovaru planiramo slaviti 16. travnja 2023. (nedjelja)

Prvu pričest u Bogdanovcima planiramo slaviti 23. travnja 2023. (nedjelja)

Krizmu (za sve kandidate, iz Vukovara i Bogdanovaca) planiramo slaviti 07. svibnja 2023. (nedjelja) u Vukovaru, župnoj crkvi Kraljice mučenika).

Župnik

• TRAŽIMO ORGULJAŠA/ORGULJAŠICU ZA ŽUPNU CRKVU KRALJICE MUČENIKA

Još davno je veliki umjetnik Mozart orgulje nazvao kraljicom instrumenata. Naša župna crkva ima orgulje i po svim crkvenim propisima one bi trebale svirati tijekom liturgijskog slavlja, ukoliko postoji u crkvi osoba koja ih zna svirati. Mi već dva mjeseca u crkvi Kraljice mučenika nemamo orguljaša.

Potrebne kvalifikacije i dužnosti orguljaša su sljedeće:

1. Biti vjernik i poznavati tijek svete mise.
2. Znati svirati klavijature ili orgulje.
3. Svirati na misi nedjeljom u 10:30.
4. Biti prisutan na jednoj probi tjedno s članovima Župnog zbora.

Za razgovor o detaljima suradnje (termini probe pjevanja, honorar, putni trošak i drugo), zainteresirani se trebaju javiti župniku osobno ili na broj župnog ureda: 032 297 949.

• TEČAJ PRIPRAVE ZA ŽENIDBU

Tečaj priprave za ženidbu započinje u utorak u Pastoralnom  centru “Sv. Bono” u Vukovaru (samostansko dvorište).

Tečaj se održava kroz dva tjedna utorkom, srijedom i četvrtkom, s početkom u 19 sati.

Tečaj započinje 06. rujna (utorak) i traje šest večeri. Dakle, datumi Tečaja su: 06., 07., 08., 13., 14., 15. rujna.

• SJEDNICA ŽUPNOG PASTORALNOG VIJEĆA (Vukovar)