ŽUPNI LISTIĆI
ŽUPNI LISTIĆI
Pogledaj video

Najmlađa župa grada Vukovara

DUHOVNI POTICAJI I VIJESTI IZ ŽUPE

  • ŽUPNIKOVA ZAVRŠNA RIJEČ KRIZMANICIMA, nedjelja, 26. svibnja 2024.

Dragi krizmanici!

Naučili smo ono bitno. Naučili smo zajedno što znači pažnja, slušanje, odricanje i odgovornost. Nije temeljni cilj naših susreta bilo stjecanje nekog novog znanja, nego onaj temeljni vjeronauk, u školi naučen, malo proširiti. Vjeronauk treba znati samo s jednim ciljem: da bismo živjeli ono naučeno. S obzirom na to koliko ste neobični i zaigrani, puno smo mi i postigli. Kateheza je uspjela jer ste se susretali.         

Molim za vas, s posebnom nakanom: da ostanete dobri u životu. Večernji termini  kateheze znali su nam ponekad biti i teški, nakon cijelog dana ponekad i naporni, ali i vi ste mene ponešto naučili: svojim promišljanjima, iznenađujućim pitanjima i iskrenim odgovorima. Na tome sam zahvalan i Bogu i vama.

Ostanite dobri i pošteni u životu. Učenjem i radom može se puno postići, i materijalno i duhovno. Pokažite da znate živjeti, raditi i planirati. Školujte se i postanite ono što doista želite postati. Nemojte patiti sebe, obitelj i društvo pokušavajući biti nešto od čega ste daleko i srcem i umom.

Misao vodilja neka vam uvijek bude: Što ne želiš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome. Dobro čini, a zlo izbjegavaj – to je zlatno moralno pravilo. Nemojte se povoditi za lošim primjerima u životu. Odustanite od svakog lošeg puta.

U odnosu prema drugima uvijek budite iskreni. Zadržite dobar odnos prema starijima, posebno prema roditeljima. Četvrta Božja zapovijed ne obvezuje nas samo do punoljetnosti, nego dokle god su nam roditelji živi. A vaša prijateljstva, koja u ovoj dobi stvarate, velika su i ostavljaju trag kroz cijeli život.

Svoj odnos prema Bogu gradite na temeljna dva stupa kršćanskog života – molitva i sveta misa. U tome budite redoviti. Zadržite i redovitost ispovijedi, barem za velike blagdane. Držite svoju duhovnost na dostojnoj razini i nemojte da vam ispovijed pred krizmu bude zadnja do crkvenog vjenčanja.

U životu, što god doživjeli, zadržite Boga kao suputnika i imajte povjerenja u Boga. S njim planirajte i gradite svoj život, ali nikada nemojte biti ono što drugi žele, nego postanite ostvarenje svojih osobnih zamisli. I uključite Boga u taj plan, u te zamisli o svom budućem „ja“. Samo tako ćete postati najbolja verzija sebe.

Zadržite svoje dostojanstvo, koliko god takozvanih prijatelja izgubili radi toga. Boga se sjetite i kada ste sretni i kada ste nesretni. Nemojte nikada vikati da je Bog kriv ako vam u životu nešto ne ide. Bog nije kriv za čovjekove neuspjehe, ako ga čovjek isključuje dok je sve dobro i traži ga tek u nevolji. Zahvaljujte Bogu na svakom novom životom koraku. Neka vas na životnom putu prati snaga Duha Svetoga. I za kraj, vjerujte mi, sve će biti dobro.

Zvonimir, župnik

  • Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (07. travnja 2024.)

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina!” On im odvrati: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: “Mir vama!”

Današnja nedjelja donosi nam izvješće o dva Isusova ukazanja. Jednom zbog svih i drugom zbog pojedinca. Kod prvog ukazanja apostoli nisu svi na broju, jednoga nema. U zajednici nema Tome. Otišao je, ne piše ni kamo ni zašto. Navraća on ponekad u društvo apostola, ali i bježi iz tog društva, jer mu Netko nedostaje, a to je Onaj koji ih je nekada okupljao.

Toma je, baš po ovom odlomku Evanđelja, nepravedno dobio negativnu kvalifikaciju: nevjerni Toma. Međutim, Toma je ovdje predstavljen pozitivno. On je čovjek koji se oslanja na  osobno iskustvo, čovjek koji želi osobno doživjeti, ali nije nevjeran. Toma je jedan od nas, Toma je čovjek koji se bori sa svojom vjerom. Toma se pita o razlozima i traži odgovore. Ne pada olako na koljena, nema kod njega brzog povjerenja. On je tip vjernika s velikom potrebom Božje strpljivosti.

Tomin put do vjere put je čovjeka koji se mučno bori sa sumnjama, koji traži, bježi, napušta, odlazi, ali se i vraća. Dakle, onaj tko se sa sumnjama bori, taj će do vjere sigurno i doći. Toma ostaje model koji nam govori: smiješ sumnjati, smiješ ne prihvatiti, smiješ i pasti, ali kada se susretneš s Istinom, kada pogledom doživiš ljubav Onoga koji je iz ljubavi prema tebi otišao na križ, nastavi živjeti s vjerom. Tomin susret s Isusom očito nam pomaže shvatiti da je vjera puno više od iskustava koje ljudskim osjetilima doživljavamo. Zato što sumnju ne otklanjaju čovjekova osjetilna iskustva, nego iskustvo susreta. Toma je tražio priliku osjetiti pod rukom dubinu Isusovih rana, ali je trenutak susreta s Isusom ipak kod Tome uklonio sve druge želje. Susret, obogaćen pogledom, riječju i ljubavlju, jači je od bilo kakvog drugog dokaza. Vjera se rađa iz susreta.

  • Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (17. ožujka 2024.)

Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

Vidimo još jednom da Isus, koji je cijelo vrijeme javnog djelovanja obogatio prispodobama i primjerima iz života, i sada, hodeći prema trenutku svoga potpunog predanja, nastupa kao učitelj. Isus govori tako  da ga svaki slušatelj može shvatiti. Govori o zrnu koje umire u zemlji i donosi plod. Isus u ovoj slici otvoreno navješćuje vlastitu smrt i bez cenzure govori o smrti. Odjednom onaj jednostavni primjer o zrnu Isus pretvara u bolnu temu čovječanstva: smrt.

Danas nije tako popularno govoriti o smrti, a očito nije bilo nikada. Što je više moguće to izbjegavamo, često uvjeravajući sami sebe da se to ne događa nama, nego nekom drugom, negdje dalje… Ne daj, Bože, da bi netko u društvu danas dotaknuo temu prolaznosti ljudskoga života. To nije za javnost. Smrt je postala tema samo knjiga i filmova, ali istovremeno, priznajmo si, ponekad se potiho u sebi zapitamo: Postoji li nešto nakon ovog života? Što je „s one druge strane“?

Ljudskim očima gledano, Isus će umrijeti potpuno osamljen, kao veliki gubitnik. Da, ako bismo sudili samo po događajima Velikoga petka, Isus uopće nije uspio. Ipak, promišljajući kontekst cijelog vazmenog otajstva, razumijemo da je Isus svojom smrću nama pokazao put spasenja i otvorio vrata vječnosti, čime je i naš život na zemlji dobio smisao. Istina, taj Isusov put uključuje umiranje. Umiranje sebi, umiranje dosadašnjem načinu života ili stvarno tjelesno umiranje – svako umiranje donosi plod, poput zrna koje umire i donosi obilat rod. To „umiranje zrna“, ta slika iz današnjeg odlomka Evanđelja, zvuči kao bolna stvarnost, ali to je jedini mogući put do punine života.

  • Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (10. ožujka 2024.)

Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

Ponekad kao da se više Boga bojimo nego što ga poštujemo po naravi odnosa stvorenja prema Stvoritelju. Kao da zaboravljamo da Bogu nije cilj suditi i osuditi čovjeka, nego ga spasiti, i to na temelju iste one ljubavi iz koje nas je stvorio. Ipak, vjerujemo li doista da je Bog poslao svoga Sina na  svijet da nas spasi? Žrtva Isusova najveća je koju netko može dati – darovati vlastiti život za druge.

A mi, jesmo li mi u životu spremni na ikakvu žrtvu? Već je prošlo pola vremena našega odricanja, naše žrtve, na polovici smo puta prema uspješnom ostvarenju svojih korizmenih odluka. Kažu da je sredina puta uvijek kritična, donosi naviše propitivanja i zato je često teška. Srednje godine studija, života, pa i sredina korizme – sve navedeno na pola puta kao da gubi smisao i pada, ako nema jasnog cilja.

Dobro je u krizi srednjih godina, u bračnim krizama, u studentskim neuspjesima vratiti se mislima na početak i ponovno si probuditi one osjećaje, prisjetiti se onih želja koje su nas ponijele na početku. Tako je i u vremenu korizme. Ako smo posrnuli u vršenju onoga što smo sebi, ljudima ili Bogu obećali činiti tijekom ovog svetog vremena, posvijestimo si što nam je cilj. Ni Isus nije odustao na pola puta.

Dakle, ima smisla i žrtva, i križ, i pad, ako poznajemo svoj cilj. Jedino tako je lakše ustati i nastaviti. I ne smijemo se obeshrabriti. I sam Bog prošao je zemljom čineći dobro pa umro na križu, ali to nije bio kraj. Neka nam i Isusova žrtva, ali i svaka naša žrtva, križ i patnja budu sredstvo, zalog i put spasenja.

  • Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (25. veljače 2024.)

A Petar prihvati i reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice…“ I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ 

Ovo se događa na gori, u trenutku Isusovog preobraženja. Tako su Petar, Jakov i Ivan svjedočili događaju koji nadilazi naša ljudska iskustva. Stoga nije neobično što je Petar iznenađen najprije činjenicom da ga Isus vodi sa sobom da bude svjedok preobraženja. Koliko god da im je lijepo, Petar vidljivo doživljava stres. Zato Petar, u strahu pred novim i nepoznatim iskustvom, želi cijeli događaj „spustiti na zemlju“ i želi graditi sjenice. Na brdu. Na zemlji.

Petrovo traženje životne sigurnosti u materijalnom vrlo je čest način razmišljanja i označava sliku života mnogih ljudi. Zato nas korizma malo jače poziva da si posvijestimo kako smo na zemlji samo u prolazu, jer stvoreni smo za vječnost.

Zašto je Isus na goru Preobraženja poveo baš Petra, Jakova i Ivana? Pa možda je upravo za njih bilo važno danas čuti i onaj dio: „Slušajte ga!“ Dakle, na Petrov prijedlog i zaključak kako je život na zemlji divan, ako ne čak i dovoljan (dobro nam je ovdje biti), Isus šuti, ali Božji glas odgovara: „Slušajte ga!“

Postoje i danas ljudi koji, baš poput Petra, svoju sigurnost vide u izgrađenim, utemeljenim, ukopanim objektima i gube iz vida ono što je doista važno u životu, a to je poznavanje svog konačnog cilja, približavanje Bogu i prepoznavanje nebeskih vrijednosti. Korizma nas vraća bitnome, s jasnom porukom: Ne hvataj se u životu za sjenice i materijalno, nego slušaj Isusa.

  • Kratka misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (18. veljače 2024.)

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona…

Govoreći o kušnjama u životu, nama je to najčešće govor o nekakvim moralnim dvojbama, ali to nije kušnja o kakvoj govori Sveto pismo danas. Isus je proživljavao kušnje koje su ga stavljale nasuprot njegovoj odluci po kojoj je bio spreman za čovjekovo dobro učiniti sve. Kušnje koje Isus doživljava u pustinji jesu traženje odgovora na pitanje: „Što mi je dalje činiti?“ Dakle, Isus se nije morao povući u pustinju, ali ipak je svojevoljno potražio mjesto tišine, kako bi sam sebi postavio ciljeve. To nije poteškoća moralne naravi, nego egzistencijalna kušnja, kriza pred veliku životnu odluku.

I mi se možda ponekad povučemo na sat-dva, dan-dva… pa donesemo neku odluku o manjoj ili većoj promjeni u svome životu. Korizma je upravo to: ne bijeg od stvarnosti, ne kukanje, jadikovanje, žalovanje i plakanje 40 dana, ne post i pokora bez smisla, nego Božji poziv da uvijek u životu, kada osjetimo potrebu, zastanemo i promislimo o svojim postupcima i ciljevima. To je korizma.

Neće baš puno pomoći što se 40 dana odričemo čokolade ili cigarete. Možda hoće u zdravstvenom smislu, ali za to možemo slobodno uzeti bilo koji dio godine. Korizma ima drugačiju svrhu: pomoći nam u postavljanju i postizanju ciljeva.

Zato je korizma dobra. Zato što može potaknuti puno dobrih odluka. Po sebi je to jedno tiše razdoblje pa nam dobro dođe kao ponuda za promišljanje o svemu u životu, što ne mora biti nužno duhovne naravi. Što smo tiši, to više čujemo. I zato nam možda ova korizma pomogne da više čujemo druge ljude ili da napokon saslušamo sebe.

  • Kratka misao uz odlomak Evanđelja (nedjelja, 05. studenoga 2023.)

Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.“ 

S koliko ljubavi nastaju naša djela, u tolikoj su mjeri ta djela doista dobra. Koliko smo puta samo sjeli za stol, prigovarajući zašto je jelo malo slanije ili zašto je za ručak nešto što ne volimo? A tko nas je poslužio? Tko je taj ručak skuhao? Čije smo to služenje shvatili kao tešku obavezu i nezamjenjivu dužnost? Zaboravljamo biti zahvalni, a upravo smo nečijom dobrotom, ljubavlju i pažnjom nahranjeni. Konkretno, učimo se od svoje majke i bake drugima činiti dobra djela, koja su velika onoliko s koliko ih ljubavi činimo.

Isus je na ovu rečenicu o potrebi služenja bio potaknut pasivnošću, tromošću i sebeljubljem farizeja. To su bili cijenjeni ljudi, vrlo učeni, ali nisu uskladili svoje vjerske stavove i propovjedničke riječi sa svojim djelima, nisu pokazivali svoju vjeru, nego su uživali u pogodnostima i društvenim povlasticama vlastitog akademskog stupnja, a vjera im je bila više posao nego poziv. Načela su im bila jako dobra, ali djela im ostadoše nespojiva s naukom. Ovdje pronalazimo poruku i za sebe. Kada se samo zovemo vjernicima, a ne smatramo važnim to pokazati u životu, to nije dobro, tako su činili farizeji.

Kakva je situacija danas? „Ja sam vjernik, ja sam katolik“ – to je ponos većine. No izvan crkve taj isti katolik, u bezbožnom društvu, jako je važan i voli biti važan. Ističe se, ali u negativnom smislu riječi. On zna najbolje psovati u društvu, on može najviše popiti u društvu, ne mareći što ga kod kuće čekaju supruga i djeca, važno je biti „faca“. Naravno, govorimo o današnjem prosječnom katoliku, koji je, tradicije radi,  „skupio“ sve sakramente. Takve možemo nazvati „katolici na papiru“. Vrlo su slični farizejima: govore, a ne čine.

Zato moramo promijeniti svoj pristup vjeri, prema kojem doživljavamo Boga i vjeru potrebnima samo kada nam nešto donose: krštenje, krizmu, vjenčanje u crkvi… A zaboravljamo da smo po toj istoj vjeri nešto i dužni: služiti. Samo ćemo tako postati veliki.

  • Misao uz dane sjećanja na pokojne…

U nizu godina zemaljskoga života dođe i taj trenutak. I dok nas prožima osjećaj boli, radi gubitka voljenih, ovaj trenutak kao da je zaustavio vrijeme. Vrijeme stoji, praznina postaje sve jasnija, ali nekakav osjećaj povezanosti ipak ostaje. Kroz skrivenu suzu i tihu molitvu. Gubitak voljene osobe postaje trenutak pitanja i početak traženja odgovora. To je trenutak od kojega, na neki način, ponovno gradimo život. Na temeljima sjećanja, ali snagom vjere u život vječni. S nadom u ponovni susret. A što li je drugo naše vrijeme života, nego trenutak koji traje i prelazi u vječnost? I poziva nas da se još više posvetimo živim ljudima. Zato nam je darovano vrijeme života. Za susret. Za lijepu riječ i zagrljaj. Za osmijeh i ljubav. Vjerujući da se sve ono lijepo, na zemlji započeto, nastavlja susretom u vječnosti.

  • PROBE PJEVAČKOG ZBORA POD STRUČNIM VODSTVOM I POZIV NOVIM ČLANOVIMA

Naš župni pjevački zbor u crkvi Kraljice mučenika dobio je početkom listopada stručno vodstvo.

Riječ je o školovanim glazbenicama s iskustvom zborskog i liturgijskog pjevanja. Mnogi u crkvi lijepo pjevate i zato vas pozivamo da se pridružite zboru.

Dok zahvaljujemo svim članovima Zbora na redovitosti, žrtvi, odvajanju vremena i neprestanom ulaganju truda, vjerujem da je ovo prilika svima koji razmišljaju kada i kako se priključiti Zboru da dođu i zapjevaju Bogu na slavu, jer tko pjeva, dvostruko moli.

Probe su redovito ponedjeljkom u 19:00 sati u vjeronaučnoj dvorani, a Zboru mogu pristupiti i djeca, i mladi, i stariji vjernici.

Posebno pozivamo srednjoškolce i studente da nam se pridruže.

  • OBAVIJEST PRVOPRIČESNICIMA i KRIZMANICIMA

Kandidati za prvu pričest (3. razred osnovne škole) imaju katehezu utorkom u 15:00 u Vukovaru, a srijedom u 16:00 u Bogdanovcima.

SLAVLJE PRVE PRIČESTI PLANIRAMO: 07. travnja 2024. u Vukovaru, a 21. travnja 2024. u Bogdanovcima.

Kandidati za krizmu (2. razred srednje škole) imaju katehezu utorkom u 20:30 u Vukovaru, a subotom u 10:00 u Bogdanovcima.

SLAVLJE KRIZME PLANIRAMO: 26. svibnja 2024. u Vukovaru (za cijelu generaciju krizmanika zajedno)

  • Ljeto je…

I tako jednoga dana ode Isus na godišnji odmor. Nije pitanje gdje se otišao odmoriti, nego kome je što ostavio u zadatak. Samo je Petru prije odlaska rekao: “Otključaj vrata raja svima, a ja ću po povratku porazgovarati sa svakim osobno i odlučiti tko ostaje.” I ode Isus na odmor.

U tom vremenu mnogi su završili svoj zemaljski život: dobri i pobožni, manje dobri i zločesti… A Petar je postupio po Isusovoj zapovijedi i pustio ih sve u raj.

I vratio se Isus. Vidljivo nešto tamnije puti, sunce ga je očito pratilo u stopu. Sunčane naočale još su mu bile na glavi, kosa mu je malo posvijetlila od sunca… i vrlo opušteno došao je pred vrata raja. Ali bos. Dobro, često je on hodao bos, a otišao je na odmor u onim svojim prepoznatljivim sandalama kakve su i apostoli nosili. No dobro, stigao je. To je najvažnije. Pozvonio je i čekao Petra da mu otvori vrata.

“Tko je?”, upita Petar. “Ja sam, Petre, otvori!”, odgovori Isus. Petar je prepoznao Isusov glas, ali i dalje nije otvarao vrata. Isus lagano postane nestrpljiv: “Petre, otvaraj!”

Kaže Petar: “Ma znaš, Isuse, oni ključevi koje si mi dao… izgubio sam ih. Ali sjećaš li se kako si rekao da, dok te nema, pustim sve u raj? To ti je bila dobra odluka. Pustio sam i nekog lopova koji zna otvoriti vrata i bez ključa pa samo malo pričekaj da ga pozovem.”

I tako lopov otvori Isusu vrata. Kao da su se negdje već vidjeli, ali nema veze, neće se Isus sada zamarati nebitnim. Najprije, kako je i pristojno, ode Isus javiti se Ocu, neka zna da mu se Sin vratio. Malo su porazgovarali i na kraju Isus kaže: “Tata, moramo Petru napraviti nove ključeve, izgubio je one koje sam mu dao.” Čuje Otac sve i uvijek, ali baš je imao pred sobom hrpu nekih ljudskih zamolbi pa nije previše pažnje pridavao izgubljenim ključevima. Pored svega što čini svaki dan, neprestano dolaze i nove molitve pa ne bi bilo dobro biti u zaostatku. I tako Isus, znajući da Otac radi pa i on radi, ode malo vidjeti što je propustio u odsutnosti.

Valjda je Isus mislio malo poboljšati sigurnost ulaznih vrata raja pa pozove onog lika koji ih je bez ključa otvorio. Lopov, sav važan jer Isus treba njegovu pomoć, stane pred Isusa, a Isus mu kaže: “Sjetio sam se odakle te poznajem. S plaže. I vrati mi sandale.”

  • Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (23. srpnja 2023.)

„Čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Ponekad će, koliko god mi dobrote posijali, netko njome biti isprovociran i   truditi se posred našega žita posijati kukolj. Omalovažavanje naših dobrih djela nekome je osnova za rast u očima ljudi. Ružna riječ o drugome, izrečena neistina, ogovaranje… sve je to sijanje kukolja posred žita. Taj koji sije kukolj u žitna polja tuđega života ima samo jedan cilj: nanijeti štetu. Nakon toga odlazi i ne osvrće se. A šteta ostaje.

Ponekad nismo ni svjesni koliko zla nanosimo drugima i uopće se ne pitamo o stvarnim posljedicama svojih djela. Ne pitamo kako na našu riječ netko reagira, koliko će ga to povrijediti ili koliko će još dugo razmišljati o našim riječima. Učinimo, izgovorimo i odemo. A šteta ostaje.

Ponekad se i onaj koji je slovio za najboljeg prijatelja pokaže kao neprijatelj. Nažalost, to najčešće spoznamo kada kukolj već izbije, kada korov već zahvati klas našega žita. Tek će žetva pokazati istinsku narav onih koje smo pustili blizu njivi našega života. Zavist učini svoje. A šteta ostaje.

  • Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (16. srpnja 2023.)

„Tko ima uši, neka čuje.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Nije isto slušati i čuti. Isus traži od nas da čujemo njegovu riječ, ali i druge ljude. Slušanje je prvi korak, u kojem napuštamo sebe na trenutak, da bismo drugoga čuli. Kod većine ljudi očita je sposobnost slušati i čuti sebe, ali ne i druge. Mi često ne slušamo i ne čujemo drugoga, bio to Bog ili čovjek, svejedno je. Slušati znači poduzeti sve potrebno da bismo mogli čuti. Ono što živimo dokazuje što smo čuli. Dakle, čuti znači prihvatiti.

Isus je davno na postavljeno pitanje odgovorio ovako: Prva je zapovijed: “Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega.” Dakle, slušaj! A tek onda sve drugo. Slušanje je prvi i temeljni način da nekome pokažeš koliko ga cijeniš ili voliš. Prema pokazanom umijeću slušanja vidi se kakav si čovjek, jesi li i koliko si pažljiv ili strpljiv. Prema načinu slušanja jasno je koliko si okrenut sebi, a koliko usmjeren prema drugima. Ako nekome posvetiš vrijeme, ako staneš i saslušaš ga, jedino ćeš ga tako čuti. A čuti znači prihvatiti. Tko ima uši, neka (drugoga) čuje.

  • Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (09. srpnja 2023.)

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Može nam se lako dogoditi da upadnemo u kolotečinu života. Zato nam je ponekad potrebno nekakvo novo životno iskustvo, koje bi nas potaknulo na trenutnu ili dugotrajnu promjenu. I tjelesni odmor i molitva (odmor duha) potrebni su čovjeku. Molitva bi trebala biti naša stalna suputnica, ali mi  nemamo vremena – ni za sebe, ni za Boga, ni za ljude. Molitva je put našeg osobnog posvećenja, ali i uspješan model kvalitetnijeg slaganja prioriteta.

Dok molimo, razmišljamo. Nije ništa neobično da nam misli odlutaju, a to se događa zato što molitvene trenutke sabranosti naš um koristi kako bi se „resetirao“. Dakle, iz iskustva molitve izlazimo odmorni, manje opterećeni svakodnevicom, ali i s puno jasnije postavljenim životnim ciljevima.

Molitva je dar i pravo. Nije Bog snažniji zahvaljujući našim molitvama, ali jesmo mi. Bog je uvijek jednako snažan, ali je naše pouzdanje u njega ponekad slabije. Molitva jača našu vjeru, daje snagu našem duhu (vrlo često i tijelu) i dokazuje da Isus odmara sve koji su izmoreni i opterećeni.

  • Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (02. srpnja 2023.)

„Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“

(iz Evanđelja po Mateju)

Ljubav koju Isus traži vrlo je praktična, djelotvorna. Započinje čašom hladne vode i poštivanjem najmanjih. Oni koji po ljudskom sudu, zbog toga što izlaze iz okvira normalnoga, ne zaslužuju našu pažnju, to su najmanji. Normalno je ono što je većina definirala kao takvo. Isusovi učenici oduvijek su u manjini, ne uklapaju se u okvire normalnoga, zbog svoje usmjerenosti na dobro. Previše o dobrome govore, puno dobroga čine i umanjuju sebe za dobro drugih. Zbog njih se normalni osjećaju posramljeni i zato su najmanji odbačeni od strane većine.

Nasljedovati onoga koji čini dobro nije uvijek poželjno, ako se želiš svidjeti ljudima. Već i samo jedna čaša hladne vode darovana onome tko „nije normalan“ može na nas navući osuđujuće poglede većine, ali nas približava Bogu. Izbor je na nama: i kome ćemo se prikloniti, ali i kolika će biti ta čaša hladne vode, ako pristanemo činiti dobro. Možda nismo u prilici činiti velika djela, ali i najmanja dobra djela, s ljubavlju učinjena, postaju velika.

  • Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (25. lipnja 2023.)

Reče Isus svojim apostolima: „Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.“

(iz Evanđelja po Mateju)

Vrabac. Još od biblijskih vremena poznata štetočina na poljoprivrednim površinama, smatran beskorisnim stvorenjem Božjim. I dok su se ljudi pitali zašto je Bog uopće stvorio vrapca, očito su zaključili da udovoljava košer propisima pa je bio prikladan kao hrana. Zato je na tržnicama u Isusovo vrijeme vrabac uvijek bio na nekoj akciji. Kao što mi danas dobijemo letke o popustima u trgovinama, tako je nekada “od uha do uha” letjela vijest gdje je vrabac jeftiniji.

Danas čitamo (sveti Matej je zapisao) da su “išla” dva vrapca za jedan novčić. U Evanđelju se na drugom mjestu spominje (kod svetoga Luke) da se prodavalo pet vrapčića za dva novčića… i onda opet ista poruka: “Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca”.

Evanđelisti se razlikuju u broju i cijeni vrabaca. Zato što nisu zapisivali istog trenutka dok je Isus govorio nego tek kasnije, po sjećanju i predaji. A sjećali su se ljudi da je Isus spominjao neke vrapce, i da je poruka bila savršena iz navedenog primjera, ali detalje nisu zapamtili. Pa su kasnije vjerojatno pitali one trgovce: “Pošto ide vrabac  ovih dana?” I, kako to inače biva, svaki ima svoju akciju i cijenu “k’o za tebe”. Konačno, evanđelist Matej piše: “Dva vrapca za novčić”. Sveti Luka piše: “Pet vrapčića za dva novčića”. Iskreno,   ako mislimo da je vrabac s vremenom izgubio na cijeni, varamo se. Vrabac je poskupio. I danas je tako.

Vrapce se više ne hvata mrežom kao nekada, uglavnom se više i ne koriste za prehranu kao nekada, ali cijena im je skočila vrlo visoko. Ta vrsta ptice danas “preselila se” iz trgovačkih akcijskih letaka na naslovnice časopisa “National geographic”. Vrabac je, dakle, u međuvremenu, od Isusovih riječi do danas, postao ponegdje čak i zaštićena vrsta, visoko rangiran na ljestvici nedodirljivih. Vrapcu se danas, za nekadašnji novčić ili dva, smiješ približiti samo preko TV ekrana. Sve drugo je skupo.

Je li Isus znao da će vrabac jednoga dana biti zaštićena vrsta kada je rekao: “Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca”? Iz Isusovih riječi zaključujemo da je čovjek neprocjenjivo blago u Božjim  očima. Matematički gledano: i u društvu bi se proporcionalno  trebala povećati vrijednost čovjeku, kad je već vrapcu cijena narasla. Naravno, ako se slažemo da je čovjek “vrijedniji nego mnogo vrabaca”. Čini se ipak da nam je čovjek postao obrnuto proporcionalna veličina. Pa dok vrapcu cijena raste, čovjekova vrijednost pada.

Činjenica jest da smo danas kao društvo spremniji zaštiti vrapca nego čovjeka. Tijekom vremena otkrili smo (velikog li otkrića!) da vrabac ipak nije apsolutno beskoristan u cijelom sustavu flore i faune. Pa čim se pokazalo da njegova prisutnost koristi barem malo, odmah smo bili spremni donijeti zakon koji će ga čuvati dokle god mu traje životni vijek. A jesmo li spremni stati u obranu ljudskog bića, začetog po Božjoj volji, vrijednijeg od svih drugih stvorenja? Koliko još vremena treba proći da nam čovjek od začeća pa do prirodne smrti, u svakoj fazi života, bude jednako zaštićen i neprocjenjiv?

  • Misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja (18. lipnja 2023.)

Nad narodom, izmučenim svakodnevnim brigama i tjeskobama, kako svjedoči Evanđelje, sažalio se Isus i zato svojim učenicima (i nama danas) daje jednu od najpoznatijih uputa, možda i najčešće citiranu: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Isus time pokazuje Božju suosjećajnost, pokazuje kako vidi ljude i prepoznaje njihove konkretne životne probleme. Nedostajalo je tom narodu onih koji će ih podizati duhovno i pružati im snagu za život. I zato Isus poziva dvanaestoricu apostola i šalje ih da liječe svaku bolest i svaku nemoć u narodu.

Čini to Isus na vrlo snažan način, dok svakog pojedinog proziva imenom, i šalje ih s vlašću koju on sâm ima. Ta dvanaestorica imaju poslanje koje je započelo nakon što je Isus vidio da narodu nedostaje snage, duha, pozitivnog životnog stava, nade u bolje sutra i smisla života. I ja sam svoje svećeništvo dužan promatrati kao nastavak poslanja dvanaestorice. Zato što je i danas narod izmučen i slomljen. I danas puno ljudi živi teško, bore se s različitim depresivnim stanjima i, ne videći smisla životu, gube vjeru u bolje sutra. Bog to vidi i ne prepušta nas beznađu. Zato i danas poziva i podiže pastire, duhovnike, svećenike.

Potrebna je danas prije svega duhovna obnova društva, a potom će se i ona vanjska slika svijeta lakše mijenjati na bolje. Potrebna nam je molitva, jer iz molitve dolazi snaga za život. Potrebna nam je vjera, jer iz nje izvire nada u bolje sutra. Bog je osjetljiv na naše nevolje i neće dopustiti da ostanemo izmučeni i slomljeni, ali mi moramo moliti. Tu smo zadaću dobili od Isusa. To je prva zadaća Crkve: moliti. Nemamo pravo očekivati Božja rješenja, ako nismo ispunili taj jedan jedini uvjet: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“ Još uvijek imamo problem u razumijevanju ovih riječi. Crkvenom učiteljstvu (papi, biskupima i svećenicima) prepuštamo i problem nedostatka broja radnika u žetvi Gospodnjoj. Vjerojatno samo od časnih  sestara i redovničke braće očekujemo da mole za nove radnike, a i samo poslanje pripisujemo isključivo svećeničkom pozivu. Mi nemamo s tim veze, nas se to ne tiče.

Osnovni problem je naše nepoznavanje dara, veličine i zadaće koja proizlazi iz sakramenta krštenja. Svi mi kršteni (kršćani) imamo odgovornost za sva tri zadatka: biti, moliti, prihvatiti.

  1. Biti svjestan da je žetva velika, a radnika malo. Nije ovdje riječ o sjemenu vjere. Ne traži se od nas da sijemo, nego da žanjemo. Sjeme vjere Bog je ubacio u srce svakog čovjeka. Žetva je urod, plod koji čeka da ga se „pokupi“, ali nema ga tko ubrati.
  2. Moliti Boga da pošalje radnike u žetvu svoju. Bog traži odgovorne radnike, sposobne i kvalificirane, one koji rade temeljito i ne rasipaju. Ako ne znaš raditi može se lako dogoditi da više napraviš štete nego koristi. Bog šalje radnike u koje ima povjerenja. Bili to svećenici, redovnici ili vjernici laici – pažljivo su izabrani. Isus nas podsjeća da molitva (i za radnike i za posao) prethodi žetvi i svakom drugom poslu. Bez molitve nema uspjeha.
  3. Prihvatiti poslanje u svijet. Nismo pozvani suobličiti se svijetu. Pozvani smo raditi u žetvi i ne osvrtati se na neradnike i lijenčine koji već imaju spremna izrugivanja, poslovice i isprike zašto oni ne rade i zašto se ni naš posao ne isplati. Ne daj se odgovoriti od dobra djela. Nikada.

  • NEDJELJA PEDESETNICA, DUHOVI

Čitanje Djela apostolskih

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

Napokon. Silazak Duha Svetoga najbolje opisuje riječ “napokon”. Svi su bili na istome mjestu, u dvorani posljednje večere: apostoli, učenici Isusovi i njegova majka Marija. Očekuju zajedno, vjeruju i mole…, ali ni sami ne znaju kako će to biti. I napokon, u znaku iznenadnog šuma s neba, kao kad zavitla jak vjetar, u plamenom obličju pojavio se Duh Sveti i darovao učenicima nešto neočekivano. Dar govora se posebno ističe danas u Djelima apostolskim. Dar govora… Ali ne kao ono kad netko priča bez kraja i konca pa za takvoga kažu da ima dar govora. Ovo nije takav dar. Ovo bi bilo sličnije predavanju na kojem dobijemo slušalice pa prevoditelj govori svakome na materinjem jeziku, dok predavač govori na svom. Dar govora koji su apostoli dobili bio je otprilike takav, ali bez slušalica i prevoditelja.

Dakle, Duh Sveti nastavlja ondje gdje je Isus stao. On dolazi od zbora apostola utemeljiti Crkvu. Dolazi stvoriti Zajednicu od učenika, a jasno je da su oni različitih osobnosti i sposobnosti. Ipak, svima je zajedničko da su samo ljudi i da neće moći dalje bez dodatne snage i nadnaravnih darova. Tu nastupa Duh Sveti. Osposobljava ih za dalje.

I svatko ih je čuo govoriti svojim jezikom. Time se ovaj dar razlikuje od onoga o kojemu govori sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: „Tko govori drugim jezikom, ne govori ljudima nego Bogu; nitko ga ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene“ (1 Kor 14,2). Dakle, dok sveti Pavao govori o daru jezika (općenito poznat kao govor u jezicima – karizma kojom pojedinci mole), u Djelima apostolskim riječ je o daru govora i propovijedanja koje je razumljivo svima. Apostole svi prisutni razumiju. I to upućuje na ono što će postati temeljno poslanje Crkve: svim narodima, po cijelom svijetu. Crkva koja razumljivo govori, Crkva koja jasno govori, Crkva koja se ne boji svijeta, Crkva koja se ne skriva iza zatvorenih vrata – to je plod sile i snage Duha Svetoga.

  • NEDJELJA DOBROG PASTIRA (30. travnja 2023.)

Svjetski je dan molitve za svećenička i redovnička zvanja, za postojeće i buduće svećenike, redovnike i redovnice:

Da budu duhovni.

Da ostanu vjerni.

Da vole povjerenu zajednicu.

Da se ne brinu za sutra.

Da ne žale sebe.

Da ih ne obuzme oholost.

Da se raduju susretima.

Da ne traže svoju korist.

Da cijene postignuća drugih.

Da narod čuje njihov glas.

Da se ne osjećaju usamljeno.

Da ne odustaju.

Da ne izgube osmijeh.

Da se ne razočaraju.

Da mole.

Da ne padnu u grijeh. 

Da šire radost.

Da poučavaju.

Da vode narod bliže Bogu.

Da znaju slušati.

Da se ne umore.

Da budu zdravi.

Da se ne zatvaraju u sebe.

Da vjeruju.

Da se ne boje govoriti.

Da znaju šutjeti.

Da ne bježe u ovisnost.

Da znaju dijeliti.

Da budu poslušni.

Da žive uzorno.

Da ne izgube sebe.

Da žive nebeske vrijednosti.

Da budu zahvalni.

Da prihvaćaju.

Da budu prihvaćeni.

Da ne zaborave tko su.

Da žive svoja obećanja.

Da opraštaju.

Da im bude oprošteno.

Da umru u milosti Božjoj.

  • Dragi naši prvopričesnici!

Znate li što su uspomene? Uspomene su sve ono što namjerno čuvamo u sjećanju. Uspomene su sve ono lijepo čemu se rado vraćamo. Vaš prvi susret s Isusom prisutnim u maloj hostiji, prva sveta pričest, svakako je nešto vrijedno pamćenja, sjećanja i trajne uspomene. Čuvajte tu uspomenu, ali ne samo na fotografijama. Čuvajte tu uspomenu u svom srcu i uvijek je obnavljajte prisutnošću na svetoj misi.

Sveta misa najveći je dar koji nam je Isus ostavio i, kako je blaženi Alojzije Stepinac rekao, ako postoji raj na zemlji svećenik ga nalazi u svetoj misi. Sveta pričest je trenutak našeg sjedinjenja s Isusom. Nemojte si nikada uskraćivati tu milost koju danas osjećate po prvi puta. Ono što je Isus vama od danas, to budite i vi njemu. On danas postaje vaš prijatelj. I kad god ste prisutni na misi, ponovno ste s Isusom. Pristupajte svake nedjelje svetoj pričesti. Tako će vaše prijateljstvo biti svaki dan sve jače, a vaša duša sretnija.                 

Prijateljstvo je sreća. Prijatelj može tvoj tužan dan pretvoriti u dobar dan. Prijatelj ne mora izgovoriti ni jednu riječ, a opet ćeš ga razumjeti bolje nego one koji stalno pričaju, a ne kažu ništa. I kada si tužan, i kada si sretan, prijatelj ostaje tvoj prijatelj.

S Isusom pričajte, on vas sluša. S Isusom dijelite svoje radosti, on se s vama raduje. I svetoj ispovijedi redovito pristupajte. To je način da Isusu kažete: „Oprosti“, kad god za to ima razloga.

I još nešto: molite od danas malo više nego prije. Molite i zahvaljujte Isusu za svoje roditelje, bake i djedove, rodbinu, prijatelje, učitelje i vjeroučitelje, nastavnike, svećenike i za sve koji su dio sebe ugradili u vaše odrastanje, odgoj i obrazovanje.

Dok Bogu i ljudima zahvaljujem što ste došli do ovoga trenutka, iskreno vam čestitam, radujem se s vama i molim za vas.

Zvonimir, župnik

  • OBAVIJEST KRIZMANICIMA – SUSRET S KRIZMATELJEM

U srijedu, 19. travnja, u 20:30 sati, krizmanici imaju ispit i susret s krizmateljem, mons. Perom Aračićem, delegatom nadbiskupa. Susret je u Vukovaru, u župnoj crkvi Kraljice mučenika, za sve kandidate za svetu krizmu. Ovaj susret zadnji je uvjet za pristupanje sakramentu krizme i molim da se svi krizmanici, bez isprike, prilagode ovom terminu, ako se žele krizmati ove godine.

  • SRETAN USKRS!

Za vjernika kršćanina i Veliki petak i Uskrs jesu dio života.  Što dublje proživimo iskustvo Velikoga petka, to nam je Uskrs kao pojam jasniji, a kao doživljaj snažniji. Svaka naša briga, patnja, tjeskoba, žalost, ili bilo koje drugo bolno iskustvo, jesu naš osobni Veliki petak. I upravo kroz ta negativna životna iskustva ponekad tonemo u beznađe i ne vidimo izlaz. Uskrs je zato sinonim nade, poruka smisla i zraka svjetlosti, nasuprot beznađu, besmislu i tami.

Dakle, Uskrs nije ljudima nepoznat i dalek pojam, nego stvarnost koju živimo nakon svake proživljene nevolje. Govor o Uskrsu nije nekakva bajka sa sretnim završetkom, kao što ni kršćanstvo nije govor o skrivenom i dalekom Bogu. Uskrs je dokaz da ima smisla svaka patnja u ljudskom životu, ali još jače ovi sveti dani govore da je Bog čovjekov suputnik i prijatelj koji je osobno prošao sva moguća iskustva ljudske patnje, pa čak i smrti. 

Zato nas Uskrs kao blagdan podiže iz naših sumnji i prigovaranja Bogu da je daleko, da nas je napustio i da ni on sam ne razumije kako nam je teško. Isusov vapaj s križa na Veliki petak: “Bože moj, zašto si me ostavio?“ ipak nije vapaj nepovjerenja i očaja, nego trenutak predanja Bogu. I mi u svom životu, u teškim trenucima, redovito izgovaramo pitanje: “Bože, jesi li me ostavio?” Ovo pitanje, upućeno Bogu na najdirektniji način, traži odgovor i dobiva ga u radosti uskrsnoga jutra. To znači da sva naša pitanja imaju odgovor u vjeri i u povjerenju prema Bogu.

Uskrs nam govori i hrabri nas da se ne bojimo smrti, jer ona je samo korak do vječnosti. To vjerujemo na temelju Isusove smrti na križu, koja je bila je samo korak do uskrsne radosti. To je i naš put. Svako naše osobno iskustvo Velikoga petka samo je još jedan dokaz da je život put koji vodi u vječnost.

Bog nije umjetna inteligencija, nego biće koje osjeća i suosjeća s čovjekom. Bog Otac proživljavao je istu bol i tjeskobu koju je Bog Sin, Isus, osjećao na križu. Tama koja je prekrila zemlju u vrijeme Isusove smrti bila je očit dokaz tog suosjećanja. Bog je progovorio znakovito, ali nasuprot toj tami progovorio je i svjetlošću uskrsnoga jutra. Nakon ovog iskustva, Bog je do danas sa svakim čovjekom ostao suosjećajan.

Uskrs je zato blagdan radosti i slavlja života. Uskrs je blagdan koji nas izdiže iznad zemaljskih misli, koje su već nekako redovito opterećene negativnim vijestima i događajima. Uskrs nam šalje poruku nade i pruža sigurnost da ta nada ima smisla. Uskrs nas podsjeća da sve prolazi, ali Bog ostaje, a u Bogu je jedini smisao ljudskog života. Dakle, ako vjeruješ, tvoj život ima smisla. Ako vjeruješ, na životne križeve gledaj uvijek u perspektivi neba i ne brini. Sjeti se da je Veliki petak jedini put do Uskrsa.

Sretan i radostan Uskrs želi vam vlč. Zvonimir, župnik

 

  • “Zakon mase” (misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja, Cvjetnica 2023.)

Cvjetnica je dokaz kako smo kratkog pamćenja kada nam netko čini dobro. Kako lako odustajemo od svojih stavova i svojih vrijednosti, kako lagano izdajemo svoj odgoj. Isusa dočekuju s maslinovim grančicama, slave ga kao kralja. I čini se kako sve vodi prema dobrome, čini se kako je narod napokon shvatio koliko je dobroga Isus učinio. Ali neće proći dugo, pokazat će ljudi punu istinu svoje naravi, ono što se ne mijenja stoljećima: sve ćemo drugima oprostiti, ali uspjeh nikada. Nije nama problem ni mahati grančicama, ni izdati prijatelja za šaku dukata. Ni slaviti nekoga kao kralja, ako postoji mogućnost da se i mi malo okoristimo njegovim uspjehom, ni provesti godine u nečijoj blizini pa poljubac iskoristiti kao znak izdaje. Ništa nama nije problem. I to Cvjetnica dokazuje. Masa tako lako ponese čovjeka. Samo je bitno da je netko na čelu kolone. Dovoljno je da jedan krene, svi ćemo za njim. Tako je svejedno tko započinje, nama je bitno da smo dio mase, a o samoj kvaliteti svojih postupaka razmišljat ćemo kasnije ili nećemo nikada.

Tako danas najprije slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali istovremeno nas liturgijska čitanja podsjećaju kako je tek nekoliko dana između Cvjetnice i Velikoga petka. Zato danas čitamo i izvještaj o muci Isusovoj, kako bismo shvatili da je i u našem životu između slavnog klicanja mnoštva i poklika: „Raspni ga, raspni!“ tako malo potrebno. I jedno i drugo viče ista masa. Samo jako puno ovisi o tome za kime smo se poveli. Danas mašu maslinovim grančicama jer se očito našao neki ozdravljeni, neki koji je prohodao ili progledao zahvaljujući Isusu. Pa je iz zahvalnosti počeo mahati i pozdravljati Isusa. A što će se dogoditi na Veliki petak? Narod će se povesti za nekim zavidnim. Naravno, naš pristup je onaj Petrov pristup: “Ja nikada! Ako te svi napuste i ostave, ja neću nikada!” To je naš stav – do prve prilike.

Cvjetnica nam, dakle, nudi dva pristupa životu: ili mahati grančicama iz zahvalnosti, prepoznajući nečiju dobrotu, ili se stopiti s masom koja pljuje, bičuje i raduje se nečijem putu prema kalvariji. Cvjetnica je dan koji nas podsjeća kako smo često povodljivi za drugima, bez razmišljanja o svojim postupcima. Ako već jesmo dio mase, nemojmo u njoj gubiti svoje stavove, mijenjati svoje mišljenje i svoj pristup životu, samo da bismo se svidjeli ljudima. Dao Bog da se svidimo njemu. To je jedini put do Uskrsa.

  • “…i zaplaka Isus” (misao uz nedjeljni odlomak Evanđelja, 26. ožujka 2023.)

Isus vraća u život Lazara, svoga prijatelja, ali jedan detalj Evanđelje naglašava: „Zaplaka Isus“. Nije mu bilo svejedno dok je gledao koliko Marta i Marija tuguju za svojim bratom. Zaplakao je. Time je samo pokazao da čovjek smije plakati, da u slučaju smrti bliskih osoba ne moramo skrivati tugu. Pokazao nam je koliko stvarno Bog suosjeća s čovjekom. Neki ljudi prebrzo ostave dubok trag dobrote i njihovu klicu vječnosti prerano zaliju suze onih koji ostaju za njima na zemlji. Dubinu takve tuge osjetio je i Isus.

Konačno, svako Isusovo čudo prethodno traži vjeru pojedinca. To se očituje i sada, vrlo jasno, u Isusovom pitanju Marti: „Vjeruješ li ti da sam ja uskrsnuće i život?“ Dakle, jednim će dijelom i njezina vjera biti temelj čuda. Njezin odgovor: „Ja vjerujem“ vodi Isusa dolazi do groba i on podiže Lazara. Vidljivo je kako suradnja Boga i čovjeka, Božje moći i čovjekove vjere, donosi toliko dobroga da ni smrt pred tom snagom ne znači ništa. Zato pojačajmo svoju vjeru u Boga i život vječni.

  • VELIKA ISPOVIJED je u ponedjeljak, 27. ožujka.

U Bogdanovcima ispovijed počinje u 16:00 sati, a u Vukovaru u 16:30. Dođite na vrijeme, više će svećenika  biti na raspolaganju, tako da se ne očekuje gužva i dugo čekanje.

  • Raspored ispovijedanja u gradu Vukovaru:

Župa BDM Kraljice mučenika: ponedjeljak, 27. ožujka u 16:00 sati.

Župa Sv. Josipa Radnika, Borovo naselje: utorak, 28. ožujka u 16:00 sati.

Župa Sv. Filipa i Jakova: petak, 31. ožujka u 17:00 sati.

  • KRIŽNI PUT na”kukuruznom putu -putu spasa”

Sljedeće subote (01. travnja) planiramo proći „Kukuruznim putem“ i moliti VUKOVARSKI KRIŽNI PUT NA „PUTU SPASA“.

Križni put započinje u 10:00 sati. Od zavjetne kapelice do Bogdanovaca.

Župnici iz sve tri vukovarske župe (Župa Sv. Filipa i Jakova, Župa Sv. Josipa Radnika i Župa BDM Kraljice mučenika – Vukovar i Bogdanovci) pronaći će iz svake župe 5 nosača križa i 5 čitača kod pojedinih postaja, vodeći brigu da prednost daju onima koji su tijekom Domovinskog rata prošli ovim putem ili članovima njihovih obitelji.

Stoga pozivam one koji žele i mogu na sebe preuzeti neku od navedenih odgovornosti, neka se jave župniku tijekom ovoga tjedna. Sve ostale vjernike pozivam da nam se pridruže u hodočašću, molitvi i zajedništvu. Da se nikad ne zaboravi.

  • Ususret korizmi…

Uskoro će opet ono najjače razdoblje u godini. Najjače, zato što se vježbamo u strpljivosti, poniznosti, postu, odricanju. Korizma.

Većinom ista pitanja: „Čega si se ti odrekao? Od čega ti postiš? Siguran si da ćeš izdržati 40 dana?“ Pa onda slijedi moje hvaljenje: „Mogu ja to, neću zapaliti cigaretu, neću ovo jesti, neću ono piti… Hoćeš li se kladiti da ću izdržati?“ I eto prilike. Eto motivacije. Imam okladu. Nema šanse da sad ne izdržim.

I malo po malo, teče korizma, posti se uz razna riblja jela i poznate stare delicije…, ali s odmakom korizme već su tu i prve sumnje: Jesu li i nedjelje dio korizme? A možda da malo napravim pauzu? Je li post baš svaki petak? Ima li još puno…?

Ja sam ipak ustrajan. Kršćanski, katolički, ne posustajem, ne prekidam svoju odluku, kladio sam se i neću da mi se smije kum, kolega ili rođak kako nisam uspio. Dokazat ću svima da mogu. Trpim ja, ali trpe i svi oko mene. Što je korizmenih dana manje ostalo, to je u mojem životu veća napetost koja rađa nesuglasicama i svađama, ali svi moji razumiju, jer meni je korizma. I trebaju imati razumijevanja, nije to lagano. Dobro sam ja još i normalan koliko se dugo odričem, ali kladio sam se i izdržat ću ja do kraja.

S početkom Uskrsnih dana završava i korizma. Izdržao sam. Dobio sam okladu. Pokazao sam svima da mogu. Osjećam se važan. Doduše, odahnuli su i svi oko mene. Opet jedem, opet sam smiren. Žrtvovao sam puno prijateljskih odnosa, ali vratit će se to na staro. Više mi ne smeta ni ponašanje drugih vozača na cesti. Na poslu sam ponovno susretljiv, u obitelji opet pažljiv.

Sljedeće ću godine ipak odabrati drugu vrstu posta: post od zavisti, post od lijenosti, post od svađa, post od srditosti… U čast križa i    muke Isusove, a ne radi oklade. Mislim da sam napokon shvatio.

„Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6).

  • ZAHVALA I ČESTITKA

Zahvaljujem svima koji su dali doprinos ljepoti slavlja adventa i Božića u Vukovaru i Bogdanovcima. Hvala ministrantima, pjevačima, čitačima, članovima župnih vijeća i svim suradnicima. Hvala gospođama i gospođicama koje spremaju naše crkve i koscima koji se brinu za uredan okoliš. Hvala obiteljima i pojedincima koji su za crkvu darovali svoje vrijeme, cvijeće, svijeće, oltarnike, adventske vijence, borove i ostalo. Hvala svima koji su se uključili u naše akcije pomoći potrebitima, hvala za vaše darove za Misije, za Caritas, za časne karmelićanke, kao i za namirnice donirane za naše župljane u potrebi.

Hvala svima vama, dragi vjernici, koji cijelu godinu živite sa svojom župom, koji redovito dolazite na svete mise i ostale duhovne sadržaje. Vama, koji nalazite u crkvi svoj mir i ispunjenje svojih duhovnih potreba, želim da uvijek ostanete ponizni pred Bogom i dobri prema ljudima. Svi smo potrebni Božjeg milosrđa i njegove pomoći, a cilj života župne zajednice je upravo u pronalaženju Božje blizine i ljudskom zajedništvu. Neka vas sve prati zagovor naše nebeske Majke, Kraljice mučenika, i neka vas čuva Božji blagoslov. Sretan vam i blagoslovljen Božić.

Zvonimir, župnik

  • „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“

(Četvrta nedjelja došašća, 18. prosinca 2022.)

„S nama Bog“ kao obećanje.

Nije ovdje riječ samo o obećanju da će se roditi Bog. Ovim riječima prorok naviješta dolazak Boga koji je već sada s nama i koji će biti s nama. Ovo obećanje ostvarit će se kroz dvije relacije: Bog u odnosu prema čovjeku i čovjek u odnosu prema Bogu.

„S nama Bog“ kao Bog.

Da bismo mi spoznali kakav je Bog u sebi, Isus će svojim rođenjem i životom velike milosti donijeti ljudima: zdravlje bolesnima, utjehu žalosnima, oprost grješnicima, duhovni i tjelesni mir. Kroz sva Isusova čuda mi ćemo se uvjeriti koliko je Bog dobar i koliko je silna njegova moć. Isus, utjelovljeni Bog, čudima nije dokazivao samo svoje božanstvo, nego, prije svega, Božju ljubav prema čovjeku. Prošao je zemljom čineći dobro, a mi smo upoznali kakav je Bog prema čovjeku.

„S nama Bog“ kao čovjek.

Bog se kao čovjek neće dobro „provesti“. Izdvajam samo jedan razgovor Isusa i njegovih suvremenika: „Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?“ Odgovoriše mu: „Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti — čovjek — sebe Bogom praviš“. Dakle, Bog među ljudima nije smio biti Bog. Gledali su ga kao čovjeka i samo kao čovjeka. Isus je kao čovjek bio vrlo emotivan: ljutio se na farizeje, suosjećao je s narodom, plakao nad Jeruzalemom, podnio muku i, konačno, na križu je osjetio smrtnu bol. Tako je Bog upoznao kakav je čovjek i prema Bogu i prema čovjeku. I, nakon svega, i dalje je s nama Bog.

  • „Pratit će ih radost i veselje“ – poruka varaždinskog biskupa Bože Radoša, predsjednika Hrvatskog Caritasa, prigodom Nedjelje Caritasa, 11. prosinca 2022.

Približavajući se Božiću, Crkva svoje vjernike poziva na darivanje kako bi produbila radost iščekivanja Božjeg pojavka među nama. Treću nedjelju došašća nazivamo Nedjeljom „gaudete“ – radosti i, u našoj Crkvi, Nedjeljom Caritasa – ljubavi. Ona nas poziva na radost i ljubav: raskošno opjevane u riječima proroka Izaije; stidljivo, dojmljivo i lijepo urezane su u biće proroka došašća – Ivana Krstitelja. Želimo dotaknuti ljepotu ljubavi i radosti u njegovoj osobi. Već nam je prošla nedjelja približila taj tipični lik došašća, no Evanđelje današnje nedjelje Ivana Krstitelja predstavlja u sasvim novoj situaciji, u potpuno drugačijem položaju. Ivan više nije u pustinji, njegov glas ne odjekuje jordanskom dolinom. Ne traži ga više mnoštvo, ne slijevaju se mase iz Jeruzalema i Judeje da bi čule njegove prodorne riječi.

Utihnula su pitanja Ivanu: „Što nam je činiti?“, ne stvaraju se kolone grešnika koji traže krštenje. Ivan se nalazi u tamnici. Ne pokazuje prstom na Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta. Ivan je sâm, zatvoren u tvrđavi, na ispitu vjere. Ne odgovara više na pitanja, nego sam traži odgovore. Očekivani Mesija nije onakav kakvog je očekivao. Očekivao je ‘vatru’, ‘vjetar’, ‘vihor’, a Isus je ‘blagi povjetarac’. Govorio je o žetvi, o sječi stabla, a Isus o sjemenu i sijaču, o rataru koji posvuda baca sjeme s beskrajnom strpljivošću. Strpljivo sije i čeka dragocjeni urod zemlje. Ivan je zamišljao Mesiju stroga lica s vijačom koji odvaja žito od kukolja i sjekirom koja siječe stablo koje ne donosi ploda, tj. odvaja dobro od zla. Isus, s druge strane, ima ruku Božje nježnosti i pruža je svima. Jede s carinicima i grešnicima, prima ih u svoje društvo, odabire ih za apostole, daje do znanja da za Boga nema izgubljenog čovjeka. Bog je spreman platiti i najvišu cijenu da ga spasi. Bog nadilazi naša očekivanja i iznenađuje nas, zato je vjera otvoreni put s Bogom koji uključuje spremnost na iznenađenja. Uvijek je to put poniznosti i put pitanja koja dosežu vrhunac u Ivanovom pitanju: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“.

Postavljanje pitanja otvara prostor novosti i slobode. Preko njih se rađa odgovor koji pročišćava vjeru i bistri sliku o Bogu. Sumnja, iz koje se rađaju pitanja, natopljeno je tlo na kojem vjera sazrijeva, otkriva se kao most između očekivanoga (s ljudske strane) i objavljenoga (s Božje strane). Bog je drugačiji od ljudskih očekivanja. Objavljuje nam se kakav jest. Zanimljivo, na Ivanovo pitanje Isus ne odgovara ni potvrdno ni niječno, niti govori o sebi, nego širi pogled na znakove koji upućuju na njega, zasijao ih je svojim svjetlom i oni su sada uzrasli, da bi stvorio prostor radosti i slobode. Čežnja proroka Izaije, koja je godinama odzvanjala, dolazi do ostvarenja: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“. Za Isusa je dovoljno sjeme koje je posijano i raste, skriveno očima tijela, a vidljivo očima vjere, nade i ljubavi, očima srca. Idite, javite što ste vidjeli. Vide stado malenih oko Isusa: Slijepe koji su progledali – Isusov pogled otvorio im je oči srca, otvorio dubinu i pokazao prostor nade. Hrome koji su prohodali – oko Njega su oni koje je podigla snažna ruka Božje dobrote i podiže ih svaki puta kada padnu. Očišćene gubavce – bili su odvojeni od Boga i ljudi, sada su Isusovi intimni prijatelji. Gluhe koji čuju – Božja riječ probila je njihovu gluhoću, odrekli su se svojih očekivanja i prihvatili Božja obećanja. Mrtve koji ustaju – Božja ljubav ulazi u grob njihove nutrine, hladnoća groba pretvara se u kolijevku života. Siromahe kojima se naviješta Kraljevstvo Božje – Bog se ne naslanja na moćnike zemlje, nego na svoje prijatelje, one koji su u svome životu napravili mjesta za Njega, na malu obitelj koja ga slijedi.

Neočekivano Ivanovo pitanje dobiva odgovor u Isusovom pitanju koje postavlja o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja?“ Ivan nije trska koja se prigiba prema zemlji, koju moćnici svijeta mogu saviti. Ne može ga slomiti vjetar ljudskih moći i pritisaka. On je neosvojiva tvrđava. Nosi ga vjetar Duha Svetoga; samo ga On privija prema zemlji da zakopa vlastita očekivanja i dade se zasijati obećanjima koja već u sijanju nagovješćuju radost žetve. Isus mu neizravno daje vidjeti da pripada istoj družini – Njegovim siromasima.

Bog na čudesan način sije sjeme ljubavi u naša srca, u kojima se zatim nastanjuje radost. U našu sljepoću sije svjetlost, našoj hromosti daje sigurnost, obogaćuje čistoćom naše gubave odnose, protresa grob da bi utisnuo život. Diskretno poziva da drugi otkriju ljepotu koja se krije u Božjem sjemenu, koje je posijao u naše srce i stavio u naše bisage.

Nedjelja Caritasa prilika je da i mi posijemo sjeme dobrote, dobra djela, kojima siromasima naviještamo kraljevstvo nebesko. Dobra djela kojima smo zasijani i koja sijemo, dat će nam siguran i dobar signal – osjećaj radosti i veselja – jesmo li na pravom putu prema Božiću. Ohrabrimo se posijati sjeme kako bismo ubrali božićnu radost.

  • ŽUPNIKOVA RIJEČ NA MISI ZA 31. OBLJETNICU STRADANJA BOGDANOVACA U DOMOVINSKOM RATU, 10. studenoga 2022.
Svako selo, svako mjesto, ima svoju povijest. Povijest, koja se piše zlatnim slovima kada su u pitanju sretni dani i lijepi događaji vezani za to mjesto. Jednako tako, to jako dobro znamo, svako mjesto pamti i neke tužne događaje u svojoj povijesti. Takve događaje dobro je pamtiti i sjećati se žrtve koju je netko podnio ili nepogode i nesreće koja je zahvatila cijelo mjesto – da bismo iz današnje perspektive na svoju povijest gledali ne samo sa sjećanjem, nego i zahvalnošću.
 
Dakle, današnji datum ima zadatak podsjećati generacije koje dolaze na ono što mi pamtimo kao svoje životne događaje. Današnji datum ima zadatak podsjećati buduće naraštaje da se povijest Bogdanovaca nije uvijek pisala zlatnim slovima, ali da čovjek može iz prošlosti crpiti snagu za svoju budućnost, zahvalno gledajući u primjer herojskih djela naših očeva i naših djedova.
 
I godine prolaze, dani teku, a sjećanja su još uvijek tako živa. Živa su sjećanja zato što u ljudima još uvijek živi i tuga i ponos. Tuga zbog smrti ili zbog nestanka nekog člana obitelji, ali istovremeno i ponos. Zbog one hrabrosti, one ljubavi prema domovini, zbog one nade i svih onih osjećaja i vrlina s kojima su naši sumještani, rodbina i prijatelji podnijeli žrtvu života.
 
Znači li to da živimo u prošlosti, ako su nam sjećanja tako živa? Ne, nego mi živimo svjesni da je prošlost tek vremenski pojam i označava nešto što su nam rekli da je bilo ili smo negdje pročitali o nečemu što je postojalo i završilo!
Za razliku od prošlosti koja tone u zaborav, sjećanja čine živim ono što bi neki voljeli da smo već zaboravili.
 
A kada sjećanja postanu prošlost – onda nije dobro. Mi smo, nažalost, na nacionalnoj razini, na nekakvom kolektivnom putu zaborava. Mi, koji smo pozvani govoriti, toliko često slušamo: “Daj, pusti, ne treba ljude toliko podsjećati, pozivati na dolazak, na obnovu memorije, prošlo je već dosta vremena…” Pa baš zato što će pomrijeti svjedoci vremena, baš zato što nam ostaje dužnost biti glas nestalih i ubijenih, baš zato što jednom netko mora istinu napisati na papir – kad doista sve ovo bude tek dio povijesti – baš zato bi sada bio kolektivni grijeh propusta kada bismo mi ušutjeli.
 
Ova Gospa pred oltarom nema lica. Nema lica zato što je ostala je u Bogdanovcima tijekom rata i postala je nijemi svjedok tužnih događaja. Netko nije mogao podnijeti da ga sveto lice gleda. A Isus, ovaj križ iza nje, ukraden je i kasnije razmijenjen i vraćen. Simbolika je bolna koliko je jaka: Majka čeka povratak svoga Sina. I kako je Marijin kip nakon rata pronađen bez lica, slobodan sam u njoj vidjeti lica svih majki i žena koje još uvijek čekaju istinu o svojim sinovima i muževima.
 
A istina je pojam kojemu vrijeme očito mijenja značenje. Kažu da svijet današnjice ne poznaje laž, nego drugu istinu. Pa kada bismo mi ušutjeli, neka druga navodna istina zauzela bi mjesto naših sjećanja. Dakle, dokle god se borimo protiv zaborava, iskreno se borimo za istinu.
 
Selo je živa stvarnost. Bogdanovci su selo itekako zdrave kolektivne memorije. I nije mještanima ovdje potreban ni župnik, ni načelnik, ni ikoji drugi da bi im pokazivali datum na kalendaru i podsjećali Bogdanovčane da bi bilo dostojno na današnji dan upaliti svijeću. Ovdje će ljudi uvijek znati da je studeni hladan mjesec. I magle će ovdje uvijek dobro doći jer skrivaju pogled u daljinu i podsjećaju nas da se još uvijek ne nazire bistra slika budućnosti, dokle god se moramo bojati što će i kakva će biti istina nakon nas.
 
Zato stalnost, odnosno kontinuitet i neprekinutost obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu i stradanje Bogdanovaca i svakog drugog mjesta, ne smije biti prepuštena volji pojedinaca koji smatraju da je prošlo dovoljno godina sjećanja. To ne činimo zbog sebe, nego iz pijeteta prema žrtvama. Nema kvadrata površine u Bogdanovcima koji tijekom Domovinskog rata nije osjetio korak ispunjen patnjom. I zato smo dužni s poštovanjem govoriti o žrtvama, a život usmjeriti prema miru i skladnom suživotu svih žitelja.
 
I kad god dođeš u Bogdanovce, znaj da tu žive i ljudi i sjećanja.
 
Amen.
 
  • KALENDARI ZA 2023. GODINU su stigli i možete ih nabaviti u sakristiji (i u Vukovaru i u Bogdanovcima) ili u župnom uredu. Vukovarski katolički kalendar u svom novom izdanju dolazi s fotografijama oltara, oltarnih slika i zaštitnika svih župa Vukovarskog dekanata. Veliki kalendar (12 listova) prodaje se po cijeni od 20 kuna, a mali kalendar (1 list) ima cijenu 2 kune.
  • OBAVIJESTI ZA KRIZMANIKE I PRVOPRIČESNIKE

Raspored župne kateheze:

  • krizmanici (iz Vukovara i Bogdanovaca) u Vukovaru: srijedom u 20:30 sati
  • prvopričesnici u Vukovaru: utorkom u 15:00 sati
  • prvopričesnici u Bogdanovcima: srijedom u 16:00 sati.

Prvu pričest u Vukovaru planiramo slaviti 16. travnja 2023. (nedjelja)

Prvu pričest u Bogdanovcima planiramo slaviti 23. travnja 2023. (nedjelja)

Krizmu (za sve kandidate, iz Vukovara i Bogdanovaca) planiramo slaviti 07. svibnja 2023. (nedjelja) u Vukovaru, župnoj crkvi Kraljice mučenika).

Župnik

  • TRAŽIMO ORGULJAŠA/ORGULJAŠICU ZA ŽUPNU CRKVU KRALJICE MUČENIKA

Još davno je veliki umjetnik Mozart orgulje nazvao kraljicom instrumenata. Naša župna crkva ima orgulje i po svim crkvenim propisima one bi trebale svirati tijekom liturgijskog slavlja, ukoliko postoji u crkvi osoba koja ih zna svirati. Mi već dva mjeseca u crkvi Kraljice mučenika nemamo orguljaša.

Potrebne kvalifikacije i dužnosti orguljaša su sljedeće:

  1. Biti vjernik i poznavati tijek svete mise.
  2. Znati svirati klavijature ili orgulje.
  3. Svirati na misi nedjeljom u 10:30.
  4. Biti prisutan na jednoj probi tjedno s članovima Župnog zbora.

Za razgovor o detaljima suradnje (termini probe pjevanja, honorar, putni trošak i drugo), zainteresirani se trebaju javiti župniku osobno ili na broj župnog ureda: 032 297 949.

  • TEČAJ PRIPRAVE ZA ŽENIDBU

Tečaj priprave za ženidbu započinje u utorak u Pastoralnom  centru “Sv. Bono” u Vukovaru (samostansko dvorište).

Tečaj se održava kroz dva tjedna utorkom, srijedom i četvrtkom, s početkom u 19 sati.

Tečaj započinje 06. rujna (utorak) i traje šest večeri. Dakle, datumi Tečaja su: 06., 07., 08., 13., 14., 15. rujna.

  • SJEDNICA ŽUPNOG PASTORALNOG VIJEĆA (Vukovar)

Sjednicu Župnog pastoralnog vijeća (samo za članove iz Vukovara) sazivam za petak, 09. rujna 2022., u 19 sati, u župnom vjeronaučnom prostoru. Između ostaloga razgovarat ćemo o pastoralnim planovima i datumima u novoj pastoralnoj godini.

  • POČETAK ŠKOLSKE GODINE I ZAZIV DUHA SVETOGA

U nedjelju (11. rujna) pod svetim misama u Vukovaru i u Bogdanovcima molit ćemo Božji blagoslov za školsku djecu i uspješnu novu školsku godinu. Djeci u vrtiću želimo puno radosti, zajedništva i lijepih iskustava. Učenicima i djelatnicima Osnovne škole Nikole Andrića čestitamo na povratku u novoobnovljenu školu, a uspješnu godinu želimo i učenicima Osnovne škole Antuna Bauera, Osnovne škole Josipa Matoša i Osnovne škole Dragutina Tadijanovića. Navedene škole pohađaju naši mali župljani.

Na svetu misu pozivamo i učenike srednje škole, a sva djeca koja žele mogu u nedjelju na svetu misu donijeti školske torbe na blagoslov.

  • NEKOLIKO MISLI UZ SVETKOVINU SVETIH APOSTOLA PETRA I PAVLA

29. lipnja, Petrovo. Dan svećeničkog ređenja većine naših svećenika. I danas će “neki novi klinci” obećati poštovanje i poslušnost svom biskupu i njegovim nasljednicima. Ovo s nasljednicima je posebno lijepo. Nekako nameće odnos stalnog međusobnog poštovanja kod svih svećenika. Tko zna, možda sam ja u trenutku svećeničkog ređenja obećao poslušnost baš jednome od današnjih mladomisnika (ili oni meni). Ma tko će znati u kojim smjerovima ide sila Duha Svetoga, osim Onoga koji je u nama započeo dobro djelo?

I dok to dobro djelo (svećeničkim ređenjem započeto, biskupovim dekretom usmjereno) traje, istovremeno ta poslušnost od pojma postaje stvarnost. Biskup mi s vremenom postane kao stric iz inozemstva: ne vidim ga često, a kada dođe ne zadržava se dugo. I dobri smo. Pa zar nismo svi puno bolji s rodbinom koja živi tamo, tamo daleko, nego s bližnjima koje susrećemo svaki dan?

I tako prođe nekoliko godina. U naporima, trudu i nastojanjima svećenika da župa ide naprijed duhovno i materijalno. Generacije se mijenjaju, maleni postaju veliki, formiraju se obitelji, umiru stari, a svećenik dijeli s narodom i radosti i tuge. Pa pomalo zaboravi da sat ide naprijed, a godina proleti kao da se kalendar prolista na vjetru.

Konačno, dođe tako i neko neočekivano ljeto, vrijeme vrućina, vrijeme svećeničkih premještaja. Otprilike baš ovo vrijeme. Test poslušnosti za nas svećenike, a biskupu test strpljenja i očinske brige. Ne znaš tko je “sretniji”, ovaj kojemu mobitel zvoni ili onaj koji zove i traži susret “oči u oči”.

Poštovanje i poslušnost nisu se do sada činili tako teško prihvatljivim obećanjima. I dok biskup tvrdi da je dekret, taj papir na kojem piše svećenikova nova služba, u skladu s pastoralnim potrebama biskupije, svećenik traži dovoljno jake argumente za još jednu godinu ostanka. Jer dekret ipak nije samo papir. On sastavlja i rastavlja. Sastavlja svećenike s vjernicima kojima su poslani, ali ih i rastavlja nakon dovoljno godina. Da bi val neke nove duhovnosti, novih ideja i svježih misli probudio zaspale i vratio izgubljene.

Zato molite za svoje svećenike. One koji to jesu i one koji će to postati. Posebno molite za one koji će to postati danas.

I nemojte u molitvi zaboraviti ni one koji će ove godine biti premješteni na novu službu. Nije svećeniku premještaj jednostavan. Koliko god on izgledao smiren, svećenik se ipak rodio kao čovjek i ima osjećaje. Zna što znači mijenjati sredinu, upoznavati se, prilagoditi se i suosjećati. Nije ni vjernicima jednostavan premještaj svećenika. Neki su još uvijek u šoku pa me i nakon više godina službe pitaju: “Jeste li Vi novi župnik?” Jesam. Novi sam. Svaki dan. Dok nas dekret ne rastavi.

  • ŽUPNIKOVA ZAVRŠNA RIJEČ KRIZMANICIMA (nedjelja, 05. lipnja 2022.)

Dragi krizmanici!

Jedna posebna, po toliko toga neobična, generacija od 30 mladih i jedan župnik sasvim su bili dovoljni da svi zajedno naučimo  što znači pažnja, slušanje, odricanje i odgovornost. Nije temeljni cilj naših katehetskih susreta bilo stjecanje nekog novog znanja, nego onaj temeljni vjeronauk, u školi naučen, malo proširiti. Vjeronauk treba znati samo s jednim ciljem: da bismo živjeli ono naučeno. S obzirom na to koliko ste neobični i zaigrani, puno smo mi i postigli. Kateheza je, osobno smatram,  uspjela jer ste se susretali. Vjeronauk smo  ostvarili uglavnom kroz stvarne susrete, bez monitora, mobitela i „online“ predavanja. I to mi je drago.

Molim vas da ostanete dobri u životu. Večernji termini  kateheze znali su nam ponekad biti i teški, nakon cijelog radnog dana ponekad i naporni, ali na kraju moram iskreno zaključiti da ste i vi mene ponešto naučili: svojim promišljanjima, iznenađujućim pitanjima i iskrenim odgovorima.

Ostanite, dakle, dobri i pošteni u životu. Učenjem i radom može se jako puno postići, i materijalno i duhovno. Pokažite da znate živjeti, raditi i planirati. Školu završite koju ste započeli, a fakultet upišite samo ako imate volje. Upišite fakultet koji vas formira da biste postali ono što doista želite postati. Nemojte nikada patiti sebe, obitelj i društvo pokušavajući biti nešto od čega ste daleko i srcem i umom.

Misao vodilja neka vam uvijek bude: Što ne želiš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome. Dobro čini, a zlo izbjegavaj – to je zlatno moralno pravilo. Nemojte se povoditi za lošim primjerima u životu. Odustanite od svakog lošeg puta.

U odnosu prema drugima: uvijek budite iskreni. Zadržite dobar odnos prema starijima, posebno prema svojim roditeljima. Četvrta Božja zapovijed ne obvezuje nas samo do punoljetnosti, nego dokle god su roditelji živi. A vaša prijateljstva, koja u ovoj  dobi stvarate, velika su i ostaju za cijeli život.

U odnosu prema Bogu: gradite na temeljna dva stupa kršćanskog života – molitva i sveta misa. U tome budite redoviti. Zadržite i redoviti ritam ispovijedi u životu, barem za velike blagdane. Držite svoju duhovnost na jednoj dostojnoj razini i nemojte da vam ispovijed pred krizmu bude zadnja do crkvenog vjenčanja.

U životu, što god doživjeli, zadržite Boga kao suputnika i imajte povjerenja u Boga. S njim planirajte i gradite svoj život, ali nikada nemojte biti ono što drugi žele, nego budite ostvarenje svojih osobnih zamisli. I uključite Boga u taj plan, u te zamisli o svom budućem „ja“.

Zadržite svoje dostojanstvo, koliko god takozvanih prijatelja izgubili radi toga. Boga se sjetite i kada ste sretni i kada ste nesretni. Nemojte nikada vikati da je Bog kriv ako vam u životu nešto ne ide. Bog nije kriv za čovjekove neuspjehe ako ga čovjek isključuje dok je sve dobro, a traži ga tek u nevolji. Zahvaljujte Bogu na svakom novom životom koraku.

Neka vas na životnom putu prati snaga Duha Svetoga. I za kraj, vjerujte mi: sve će biti dobro.

 

vlč. Zvonimir, župnik

  • POSTAVLJENA I BLAGOSLOVLJENA KRSTIONICA U ŽUPNOJ CRKVI KRALJICE MUČENIKA

Nakon nekoliko idejnih rješenja u procesu izrade krstionice za župnu crkvu Kraljice mučenika, prihvaćen je vrlo jednostavan model šesterokutne kamene krstionice. Na njoj su vrlo jasno vidljivi vukovarski simboli: križ s ušća Vuke u Dunav i vukovarski svodovi, prepoznatljivi detalji za grad Vukovar. Krstionicu je iz kamena isklesao akademski kipar Lovre Jakšić, koji je u “Galeriji Jakšić” na otoku Braču četiri mjeseca radio na ovom projektu. Krstionica je izrađena iz bračkog kamena I. klase (“Veselje unito”), težine je oko 900 kilograma, a postavljena je 18. svibnja 2022. u župnu crkvu Kraljice mučenika u Vukovaru. Krstionica je blagoslovljena tijekom euharistijskog slavlja u nedjelju 22. svibnja. Svetu misu i obred blagoslova predvodio je župnik, a tijekom svete mise kršten je Fran Gabrijel Vorgić.

  • ŽUPNIKOVA PROPOVIJED NA MISI ZA DAN GRADA VUKOVARA U CRKVI SVETIH FILIPA I JAKOVA, 03. svibnja 2022.

(Iv 14, 6-14)

U ono vrijeme: Reče Isus Tomi:

“Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.” Kaže mu Filip: “Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!”

Nato će mu Isus: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?”

“Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.”
Riječ Gospodnja.

Što se to dogodilo u zboru apostola? Malo kao da su “izgubili kompas”, kao da su sve manje shvaćali tko su i što su oni, a još manje tko je doista Isus. Njihovo nepoznavanje Isusovog poslanja i njegove osobe, Isusa kao da malo ljuti, pa kaže jednome od njih: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?” Upitnik. Isus se čudi do mjere pitanja i sebi i njima.

To znači da nisu svi u tom apostolskom zboru „pronašli sebe“, nisu svi apostoli shvatili ni svoju zadaću, kao ni samu bit te zajednice. Dakle, neki su bili u zboru apostola samo broj, a neki su bili stvarni dio zajednice. Dok ih Isus nije sve prodrmao pitanjem: “Pa je li moguće da me još ne poznajete?”

Vidimo da nije nemoguće biti dio zajednice, a opet ostati samo broj. Ne govorimo ovdje samo o zajednici apostola. I biti u društvenoj zajednici bilo koje vrste, a ne biti dio te zajednice, moguće je. I u župi se može živjeti, a ne biti župljanin – i dalje se nazivaš vjernikom kad nešto trebaš. I u samostanu se može živjeti, a ne dati sebe u tu zajednicu – i dalje si svećenik. I u gradu se može živjeti, a ne dati mu ništa – i dalje si građanin. Koristiti beneficije, komentirati i “pljuckati” po glavi, a ne preuzimati odgovornost i pozivati se na pripadnost samo kad mi to odgovara – moguće je.

Jednako tako čini se da su i neki Isusovi apostoli najprije tražili svoju korist i dizali si ugled uz Isusa. Ali s Isusom osobno nisu se upuštali u neke razgovore, nisu ga stvarno upoznali.

Ako ne pokazujemo interes za dobro drugih, nemamo ni malo ljubavi za zajednicu kojoj pripadamo, kako god se ta zajednica zvala. Konkretno, dan grada trebao bi nas podsjetiti da nije isto samo živjeti u gradu i biti dio grada. To su mnogi razdvojili: biti u zajednici i biti dio zajednice. Ma i prema Domovini, i prema gradu, i prema obitelji, od koje svako društvo počinje, moraš pokazati ljubav, interes i zanimanje. Ne možeš živjeti kao individualac, kao jedinka, a tvrditi da pripadaš široj zajednici.

Svi koji poznaju grad Vukovar, koji su njegov dio, koji daju svoj doprinos njegovom dobru, mogu se s ponosom nazvati građanima. A svima kojima je osobni interes ispred zajedničkog dobra, upućujemo Isusovo pitanje: “Filipe, toliko sam vremena s vama, toliko se dugo nazivaš apostolom, a još ne prepoznaješ svoje mjesto?”

Iskreno, lakše je kad ne moraš ugraditi sebe u viši cilj. Ponekad se to čini i besmisleno. Župa, grad, domovina… to su ponekad samo pojmovi, široko shvaćeni. Pa se tako razvodni i interes za zajedničko dobro. Što je veća i šira zajednica, manja je odgovornost tebe kao pojedinca, pa se mnogi lako odlučuju sjesti sa strane i promatrati. I uvijek prođe parola: “Ma pusti, ima tko će…” Nije to samo naš stav, to je u ljudskoj naravi. Pusti, ima tko će, već će se netko naći. I u župi, i u gradu, i za domovinu, pusti… i tako izgubimo osjećaj da zajednica služi za jačanje pojedinca, njegovih talenata i sposobnosti. Razvodnili smo pojam zajednice.

Ponavljam: ni u zajednici apostola nije sve bilo idealno, čuli smo, očito je bilo promatrača i komentatora. Isus im zato postavlja sebe, nudi im sebe kao  vodilju u životu. Kaže: „Ja sam put, Istina i Život“. Zato što vidi da su se izgubili i da nemaju dobar put. Zato što vidi da počinju prihvaćati neke nove istine. Zato što mu je jasno da će početi postavljati pitanja o smislu svog života s njim. Zato im nudi sebe kao Put, Istinu i Život. Jer je shvatio, i to im je dao do znanja, da je već toliko vremena s njima, a još ga ne poznaju.

Teško je to kad izgubiš kompas i kontrolu nad svojim životom. A događa se. I apostolima nekada, i svećenicima, i vjernicima danas… zalutamo. Potražimo neki novi put, krenemo za nekom novom istinom, ne vidimo više smisao života s Isusom. Koliko god da smo vremena proveli uz njega, tako lako ponekad pokažemo koliko ga zapravo ne poznajemo.

E, taj put, taj proces od spoznaje svoje izgubljenosti do točke pripadnosti, na to nas Evanđelje danas poziva. To je proces koji su prošli apostoli, to je put koji prolazimo svi u životu. Nisu se apostoli zaustavili na neznanju i na činjenici nepoznavanja Isusa, nego su ga sve više i više promatrali kao Put, Istinu i život.

I na kraju su ipak sazrjeli. Da nisu, ne bismo dvojicu slavili danas. I Filip i Jakov shvatili su do kraja i prihvatili i svoje mjesto i svoje poslanje. Obojica mučenici. A to je pokazatelj ljubavi i potpunog poznavanja: dati život za svog učitelja, za svoje stavove, za obranu vrijednosti na kojima počiva tvoja zajednica. A gdje smo mi? Jesmo li barem na putu sazrijevanja ili smo još uvijek samo pojedinci koji ne vide potrebu biti zajednica?

Amen.

  • KRIŽNI PUT NA “KUKURUZNOM PUTU SPASA”

U subotu, 09. travnja, održan je križni put na “Kukuruznom putu spasa”. Na ovom putu, kroz njive od zavjetne kapelice u Vukovaru do Bogdanovaca, stoji 14 drvenih križeva, označenih postajama križnoga puta. Kukuruzni put za mnoge je Vukovarce 1991. godine bio put spasa, jedini put izlaza iz okupiranoga grada Vukovara. Preko njiva probijali su se do Bogdanovaca, da bi dalje putem došli do slobodnog područja. Na tom putu mnogi su poginuli i nikad nisu dočekali slobodu. U spomen na njih i na značenje ove rute, svake godine, u subotu pred Cvjetnicu, hodočaste Vukovarci, mole pobožnost križnoga puta i sjećaju se ratnih stradanja. Ove godine, s posebnom nakanom za mir, sudjelovali su vjernici svih triju vukovarskih župa, a križni put je priredio i predvodio vlč. Zvonimir Martinović, župnik Župe Kraljice mučenika. Za organizaciju su se pobrinuli župni suradnici i članovi HVIDRA-e Vukovarsko-srijemske županije.

(fotografije: Stjepan Draganić)

  • NAJAVA PRISEGE NOVIH ČLANOVA ŽUPNIH VIJEĆA (27. ožujka 2022.)

  • RIJEČ ZAHVALE SVIM SURADNICIMA I DOSADAŠNJIM ČLANOVIMA ŽUPNOG PASTORALNOG I EKONOMSKOG VIJEĆA

Izborom novih članova Župnog ekonomskog i pastoralnog vijeća završava mandat onima koji su kroz nekoliko zadnjih godina u istim vijećima surađivali sa župnicima i župnim upraviteljima. Suradnja se ostvarivala svakodnevno, kroz prisutnost, savjete, otvorenost, pomoć i zajedništvo u duhovnim stvarnostima i materijalnim pitanjima. Zato neka je hvala svim župnim suradnicima u Vukovaru i Bogdanovcima, svim dosadašnjim članovima župnih vijeća, za sav trud i zauzetost oko dobra župne zajednice, a budućim članovima župnih vijeća želim puno hrabrosti, snage, strpljenja i osjećaja za suradnju.

S poštovanjem i zahvalnošću,

vlč. Zvonimir Martinović, župnik

  • SINODALNI HOD CRKVE

  • BIBLIJSKI SAT U ŽUPI – što je to?

U želji za što boljim upoznavanjem biblijskog teksta, odlučili smo odraslim vjernicima ponuditi model biblijskog sata u župi. Biblijski sat održava se petkom nakon večernje svete mise, dakle u 19:00 sati, u župnoj dvorani.

Riječ je o susretu koji nas pobliže upoznaje s tekstovima Svetoga pisma i duhovno nas pripravlja za nedjeljno euharistijsko slavlje. Svake nedjelje čitaju se čitanja iz Starog i Novog zavjeta, a bogatstvo njihovog sadržaja i dubinu poruke često ne uspijemo proniknuti u potpunosti.

Tijekom nedjeljnog euharistijskog slavlja svećenik propovijeda, odnosno u homiliji obrazlaže i aktualizira tek neke dijelove pročitanih odlomaka Svetoga pisma, ali to je često tek komadić blaga iz riznice Božje riječi.

Aktualnost Božje riječi vrlo često vjernici prepoznaju tek onoliko koliko se svećenik, kroz svoju propovijed, „oslanja“ na Sveto pismo, istovremeno svjestan da treba ostati u okvirima vremena.

I zato nedjeljna misna čitanja već petkom navečer zajedno čitamo, tumačimo i aktualiziramo. Biblijski sat petkom u 19:00 sati traje 45 minuta, s jasnom formom susreta: uvodna molitva, čitanje biblijskog teksta, tumačenje i razgovor o osobnom doživljaju i prepoznavanju aktualnosti riječi Božje.

  • O radovima u Vukovaru…

  • Završna riječ za 2021. godinu (župnikova homilija na zahvalnicama u Vukovaru i Bogdanovcima, 31. prosinca)
Koliko starih godina mora proći, koliko ponoći otkucati, koliko novih godina doći… da bismo shvatili kako i pauza u skladbi ima svoje mjesto? Mogu li neke note napustiti taj list papira, već pomalo žut od listanja, a da skladba i dalje ostane tako lijepa? Svaka nota mora biti na svom mjestu, svaki instrument mora odsvirati svoje. Tako se ni mi ne možemo isključiti iz godine koja teče, koliko god se činili maleni i nepotrebni. Svatko od nas dio je sklada na svoj način, onako kako je to Skladatelj zamislio.
I pauza u skladbi ima svoje mjesto, ali ona ne traje nikada do kraja, ona ima zadatak tišinom nas uvesti u temu, pojačati našu pažnju za ono što slijedi. Baš kao što je noć tek trenutak odmora i uvod u novi dan, tako i naš život teče, ali poneka nas godina malo uspori. Kao da snivajući skupljamo snagu za snažniji nastavak života. I kao što nikada nećemo istu pjesmu dva puta otpjevati potpuno jednako, koliko god se trudili, tako se ni dani ni godine ne mogu ponoviti.
Svaka je godina lijepa, svaka je teška, svaka je radosna, tužna ili sjetna na svoj način. Ali nije zaslužila da proklinjemo njezine dane. Svaka je stara godina jedna nova knjiga u polici velike knjižnice našega života. Slobodni smo ponekad prolistati neke davno ispisane stranice i prisjetiti se trenutaka, ali mijenjati ne možemo ništa.
Neka knjiga nam se svidi, ali ne možemo se nadati drugačijem završetku, samo zbog toga što istu knjigu više puta čitamo. Sve napisane knjige već su gotova djela, mnoge godine već su iza nas i neće se ponoviti. Ne možemo očekivati da će neka nova godina biti jednaka staroj, ali nam svaka nova godina daje mogućnost da s malo više dobrih ljudskih osobina krenemo dalje.
Nažalost, mi kao da gubimo hrabrost pisati svoju priču i tako mnoge nove stranice svoga života ostavljamo prazne. Strah pred iskustvom boli, patnja koja nas je dotaknula, proživljene bolesti, gubitak voljenih i neizvjesnost pred budućnošću zatvaraju nas u grč koji stvara veliku, dugu i neizvjesnu pauzu u skladbi našega života. Zato se sve češće želimo isključiti iz orkestra koji svira onako kako je Skladatelj napisao. Sve smo skloniji uvjeravati autora da je pogriješio, da je izgubio inspiraciju ili dar. I tako uzimamo sebi pravo ocjenjivati knjigu po koricama ili naslovu.
Stara je godina. Završava se još jedan mali komadić vremena u vječnosti, ali mi kao da pomalo sumnjamo ima li Stvoritelj i dalje sve u svojim rukama. Jer njegovi naumi toliko su nam neshvatljivi i nedohvatljivi da se ponekad pitamo nije li stranica boli mogla ostati prazna. Možemo se buniti, možemo prigovarati na određena poglavlja, ali možemo i dati svoj doprinos ljepoti onih poglavlja koja tek dolaze.
Ne možeš zatvoriti oči i praviti se da svijet oko tebe ne postoji. Nije život ni crtani film, ni komedija, ni drama. Ne možeš začepiti uši i nos pa se praviti da si duboko zaronio i misliti da će sve, kada se vratiš na površinu, biti baš onako kako ti želiš. Ne možeš izbrisati proživljeno vrijeme, ne možeš vratiti izgubljeno, ali ne trebaš ni zaboraviti ono lijepo. I, konačno, ne smiješ odustati od života samo zato što jedna godina, jedan mjesec, tjedan ili dan nisu ispunili tvoja očekivanja.
Velika su naša očekivanja, ali mi čekamo da ih umjesto nas ispuni netko drugi. „Nije moj dan“, reći ćeš kada ti je teško, ali prihvati i ono dobro i ono loše, pa ćeš vidjeti da će svaki dan biti tvoj dan. Prihvati dobro kao dar, ali se tiho u sebi pitaj čime si ga zaslužio. A ono loše, za koje se ionako naglas pitaš i proklinješ, prihvati kao kušnju iz koje ćeš izaći jači.
Nema dana koji nas u potpunosti raduje – neka tuga ipak se provuče. Nema ni dana koji nas u potpunosti žalosti – neki osmijeh ipak pronađe svoj put. I tako prođe godina. A što je drugo godina, nego li savršen spoj nesavršenih trenutaka. To je skladba koju slušaš, to je djelo kojemu se diviš, to je knjiga koju čitaš, a sve ponosan jer si i ti njezin dio. To je godina, bila stara ili nova: tvoje vrijeme na putu između tuge i osmijeha.

  • Božić 2021.

…i koliko god mu je bilo lijepo ponekad navratiti u Betlehem, sigurno se Josip s posebnim osjećajem pripadnosti vraćao u Nazaret. Jer u Nazaretu je bio njegov život, njegova obitelj, njegov posao, njegov dom. I očito već odavno nema Josipove rodne kuće u Betlehemu. Da ima, ne bi Isusu štalica bila mjesto rođenja. Josip je svoj život pronašao u Nazaretu, a u Betlehemu više nema ni bliže ni dalje rodbine.

Ljudi se i danas doseljavaju u novu sredinu, po domovini i po svijetu nose svoje uspomene, istovremeno ispisujući novu stranicu u knjizi svoga života. Kao Josip iz Betlehema u Nazaret. Josip je s vremenom u Nazaretu postao vrlo cijenjen kao čovjek i poznat kao tihi i marljivi tesar, stolar. Izgradio je vjerojatno sam svoju kuću, ali i cijeli svoj život, pronalazeći u Mariji i Isusu smisao svoga života.

Tako i mlade obitelji koje dolaze u naš grad, i polako postaju dio naše zajednice, u našoj sredini žele pronaći sebe. Budite im pomoć, budite im potpora. Nemojte nastupati betlehemski „hladno“ prema njima, nego im nastojte olakšati težinu novoga početka. Nemojte biti zatvoreni prema Bogu, koji kuca na vaša vrata u liku onih obitelji i pojedinaca koji žive u vašoj blizini.

Izgradimo zajednicu, živimo otvorenog srca za druge i nemojmo čekati da nas netko moli za pomoć. Netko se doselio po prvi puta, a netko se vratio kući. Radujemo se svima. Neka nas sve čuva Isus, koji se danas rodio, a potom prošao zemljom čineći dobro.

Sretan vam i blagoslovljen Božić!

  • Župnikova riječ o svetkovini Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije:

Kako će to biti?

Današnjom svetkovinom Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije spominjemo se činjenice da je Marija sačuvana od istočnoga grijeha i da je Marija puna milosti od početka svog života, da je pod posebno izraženom Božjom zaštitom. Ali Marija je istovremeno i puna pitanja, čisto ljudski. Ipak, Marija naglas postavlja samo jedno pitanje: „Kako će to biti?“ Nakon toga Marija više ne postavlja pitanja.

To pitanje koje je Marija postavila anđelu Gabrijelu: „Kako će to biti?“ u potpunosti opisuje Mariju kao sasvim normalnu ženu, kao normalno ljudsko biće. I mi smo puni pitanja u životu. Ali mi, umjesto da poput Marije s povjerenjem prihvatimo činjenicu da Bog vidi, zna i može sve, mi pokušavamo grčevito po svom.

Mi vjerujemo u Boga, ali nemamo povjerenja. Mi vjerujemo da Bog postoji, vjerujemo u Boga, ali ne vjerujemo Bogu. Mi ne vjerujemo da će Bog sve izvesti na dobro i da Bogu ništa nije nemoguće. Zato smo neumorni u nastojanjima da sve bude onako kako smo mi zamislili, a Bog nam je u životu češće krivac za ono što mi nismo dobro napravili, nego što nam je suputnik, suradnik i zaštitnik.

Mi se cijeli život pitamo, i sebe i Boga: „Kako će to biti? Zašto baš ja? Zašto baš meni?“, a nemamo dovoljno povjerenja prepustiti Bogu da sve izvede na dobro. Dogodi se nevolja, nesreća, bolest, patnja… i mi se više ne snalazimo, čim se nešto do sada nepoznato zbiva u našem životu.

A kako je Marija postupila pred nepoznatim? Postavila je samo jedno pitanje, malo se sabrala i zaključila: „Može, neka mi bude po Božjoj volji“. I kasnije sve dobro što se događalo u njezinom životu i životu njezine obitelji pripisivala je Bogu, a sve nevolje proživljavala je opet s pouzdanjem da će Bog sve izvesti na dobro.

Netko će možda danas reći: „Pa ne može se to uspoređivati s našim životima, pa ne bi Bog dopustio da se njoj ili Isusu nešto dogodi!“ E, to mi znamo sada, s vremenskim odmakom od dvije tisuće godina, ali Marija to nije znala, Marija je vjerovala. A bilo je trenutaka kad su se dobrano patili i jedva živu glavu izvukli. U tim trenucima posebno se očitovala vjera u Božju providnost. To je povjerenje, providnost – to je vjera da Bog vidi malo dalje od nas, da Bog vodi naš život i da mu ništa nije nemoguće.

  • …uz Drugu nedjelju došašća:

  • Misno slavlje u prostoru Veleprometa – sjećanje na žrtve logora
  • Misno slavlje o 30. obljetnici ratnog stradanja Bogdanovaca (tekst: Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije; fotografije: Općina Bogdanovci)

U Bogdanovcima je u srijedu, 10. studenoga obilježena 30. obljetnica ratnog stradanja branitelja i civila ovog mjesta, koje je bilo zadnji štit obrane Vukovara. Naime, za vrijeme okupacije Vukovar je ostvarivao jedinu vezu s ostatkom Hrvatske upravo preko Bogdanovaca, i to preko takozvanog „kukuruznog puta“. Obilježavanje je započelo svetom misom za poginule, ubijene i nestale mještane, koju je u crkvi Svetog Leopolda Mandića predvodio mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki. U koncelebraciji su bili: fra Ivica Jagodić, dekan Vukovarskog dekanata, zatim vlč. Mato Martinković i domaći župnik vlč. Zvonimir Martinović. Na misi su sudjelovali predstavnici svih razina civilne vlasti, mještani Bogdanovaca i gosti iz svih krajeva Hrvatske, a pjevao je domaći zbor.

Istaknuvši na početku svoje homilije kao misao vodilju riječi iz biblijske Knjige Sirahove: Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade. (Sir 14,2) mons. Ćurić je rekao: „S dubokim se osjećajima spominjemo današnjega dana 1991. godine kad je, ovdje nadomak grada Vukovara, nakon 3 mjeseca otpora i 40 dana potpunoga okruženja slomljena obrana ovoga mjesta –  obrana na „prvoj crti“ koja se nije nalazila negdje daleko, već na pragovima vlastitih domova, u kojoj su izgubljena 133 života, najviše samih Bogdanovčana, njih 89-ero. Među braniteljskim žrtvama je i 9 dragovoljaca iz albanskih obitelji. A još uvijek se 24 žrtve vode kao nastale, nepronađene – još uvijek bez obilježena spomena i svoga počivališta, gdje mi ljudi svojim bližnjima i dragima dolazimo očitovati ljubav i iskazati zahvalnost; sjetiti se životnoga zajedništva s njima, pa i požaliti se što nam je to zajedništvo nasilno prekinuto, a ponajviše moliti – za njihov vječni mir i njihovo uskrsnuće.“

Biskup je nadalje u svjetlu dubokoga iskustva vjere i navještaja Božje riječi razlagao izazove i teške prilike ratnih stradanja, kad „u tim teškim iskustvima patnje i stradanja nije bilo jednostavno slušati Isusove riječi i njegov poziv što smo ga čuli u današnjem ulomku Evanđelja: Ostanite u mojoj ljubavi!, zajedno s Njegovom zapovijedi ljubavi, i to prema svakom čovjeku. Ali u krilu zajednice Kristove Crkve na to nas je na početku ratnih izazova pripravljao i snažno pozivao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, kad je te 1991. godine naše misli, savjesti i srca uvijek iznova upućivao na Kristov nauk, na navještaj Evanđelja koje je, kako je isticao Kardinal, ‘možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela (…) i naši postupci’.“

S istim duhovnim nadahnućem prisjetio se biskup Ivan molitvenoga pouzdanja na početku Domovinskoga rata, navodeći da je „iskustvo rata pred nas stavljalo nemali broj pitanja“, no „nije posustala molitva za snagu da mognemo izvršiti Kristovu zapovijed ljubavi, koliko je moguće više, i prema braći, i prema neprijateljima“ – rekao je biskup, nadodavši da „bismo nizati stotine i stotine teških i tragičnih iskustava, među njima – sasvim konkretnih vaših patnji i žalosti, dragi Bogdanovčani, duboko urezanih u vaša srca“. „I svoj današnji spomen u Bogdanovcima mi Bogu prikazujemo kao molitvu za mir. I danas želimo posvjedočiti kako samo iz osjećaja duboke i čvrste vjere izrasta snaga istinskih graditelja mira među osobama i narodima“ – poručio je biskup Ivan, pozivajući i na kraju misnoga slavlja Bogdanovčane da uvijek nose ponos na hrabrost i čvrstinu koja ih je resila u obrani svoga mjesta, na koju su u vremenu rata znali upozoravati čak i pripadnici neprijateljske vojske.

Nije biskup zaboravio spomenuti ni umjetničku crtu Bogdanovaca, najčešće nadahnutu razmatranjem likom Krista, raspetoga i uskrsloga, prepoznatljivu u kiparskim djelima jednoga od bogdanovačkih branitelja, Ivana Matkovića Laste.

Nakon mise uslijedilo je polaganje vijenaca u centru Bogdanovaca, u podnožju spomenika Uskrslom Isusu, gdje su pročitana sva uklesana imena poginulih i nestalih. Ondje su i učenici bogdanovačke Osnovne škole održali prigodne recitacije. Po završetku svečanosti polaganja vijenaca, biskup Ćurić je pred okupljenim uzvanicima i sudionicima obilježavanja izmolio molitvu za sve poginule i nestale, a održani su i govori predstavnika državne vlasti i sudionika obrane Bogdanovaca.

  • izdvajamo (uz Spomen svih vjernih mrtvih):
Jutros je padala kiša.
Kao da je nebo blagim suzama
ispiralo zemlju.
Kao da su oblaci danas odlučili
progovoriti prije ljudskih riječi.
Kao da su kišne kapi,
prije ritma crkvenog zvona,
iznijele svu silinu osjećaja
nakupljenih u oblacima suza.
Nije nebo plakalo,
samo je kišom blagom govorilo
da i oni tamo gore misle na nas.
Tamni oblaci još uvijek
progovaraju kišom…
Kao onog petka velikog
kada je Krist umirao,
i križem svojim
zauvijek vezao zemlju i nebo,
zemaljsku patnju i nebesku radost.
Do ure devete, kažu svjedoci.
A onda predade duh.
Zato je nebo danas bliže.
I ostat će tako blizu dok žive
naša sjećanja na one koji su
Kristovom vapaju s križa
pridružili svoj glas i Ocu predali duh.
Dan se budi.
Zazvonio je Angelus.
Kiša kao da je na trenutak stala
dok traje pozdravljenje Onoj
koja nam je raj otvorila.
Za ruku već je uzela i,
kao majka dijete,
kroz ta vrata
povela naše pokojne.
Kada jednoga dana i moj život završi,
ponovno ćemo biti zajedno.
I kišnim kapima govoriti
onima koji ostaju za nama na zemlji
da molitva je dovoljan dar za sjećanje.
Ne trebaju ni latice cvijeća na grobu biti,
niti se zvuci pjesme rastanka čuti.
Samo sklopljene ruke neka budu,
jedna svijeća neka gori,
i misao jedna dovoljna je.
O vječnosti.
(Vukovar, 02. studenoga 2021.)

  • NEDJELJA ZAHVALNICA ZA PLODOVE ZEMLJE U BOGDANOVCIMA

U nedjelju, 03. listopada 2021., u Bogdanovcima je proslavljena Zahvalnica za plodove zemlje. Jedna od posebnosti ove nedjelje je prinos darova, kao zahvala Bogu za darovane plodove zemlje. Uz skladno pjevanje crkvenog zbora i sudjelovanje članova domaćeg KUD-a “Seljačka sloga”, misu je predvodio domaći župnik. Zahvaljujemo svima koji su uzeli dijela u organizaciji i svim vjernicima koji su odjenuli tradicionalno ruho, kako bi se sačuvali običaji i pokazao dio kulturne baštine.

  • Neka ljudi posjedaju! (uz nedjeljni odlomak Evanđelja, 25. srpnja 2021.)

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu (…) Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: “Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?” Reče Isus: “Neka ljudi posjedaju!” A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!”

Isus postavlja samo jedan uvjet onima koji će blagovati: „Neka ljudi posjedaju!“ Isus to naređuje. Želi se Isus uvjeriti da svi sjede, da svi prate, da svi vide što on čini. Čudo umnažanja kruha i blagovanje dogodit će se kada ljudi posjedaju. Ništa usput, ništa „s nogu“, nikakav zalogaj. Nego su sjeli, jeli i nasitili se.

Imamo li mi vremena sjesti, izreći zahvalnicu Bogu i blagovati? Isus na vrlo jednostavan način traži da se blagovanje hrane doživi kao blagoslovljeno vrijeme zajedništva.

Da nisu posjedali, ne bi se ljudi ovog čuda ni sjećali. Dijelila bi se hrana od jednoga do drugoga, većina se ne bi ni pitala odakle to  dolazi, samo bi nastavili hodati i ostatke bacati pored puta.

Isus želi red među ljudima i njihovu pažnju na onom bitnom. Tek kada su posjedali, njihove su oči bile usmjerene na čudo umnažanja kruha. Zatim slijedi blagovanje, trenutak u kojem su kušali i vidjeli kako je dobar Gospodin. Isus na kraju ne traži da mu zahvaljuju,  ali moli učenike da skupe preostale ulomke da ništa ne propadne.

Vjerojatno su i onom dječaku dali nešto hrane da odnese kući. Ne sjećate se dječaka? Pa sve je počelo u trenutku kada su između pet tisuća muškaraca pronašli jednog dječaka koji ima kod sebe pet kruhova i dvije ribice! Mislite li da baš nitko više nije imao kruha kod sebe? Imali su, ali nisu htjeli dati. Odrasli ne vjeruju u čuda. Odrasli su opterećeni životnim iskustvom pa ne dijele tako lako. A dječak se nije pitao tko će mu i kada vratiti njegove kruhove. Dječak je bio sretan što su ukućani baš njega poslali po kruh to jutro. Kasnije će on već nekako objasniti mami i tati zašto ga nema toliko dugo. I pričat će on njima. A oni neće vjerovati…

  • ŠTAP – znak moći i nemoći, vlasti i slabosti (uz nedjeljni odlomak Evanđelja, 11. srpnja 2021.)

„U ono vrijeme:

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.

I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa…“

Štap, žezlo i palica kroz Bibliju se „provlače“ najčešće kao znakovi proročke, kraljevske i apostolske vlasti. U svakom slučaju riječ je o poslanju. Štap kod proroka, koje Bog šalje narodu, redovito je dokaz njihova poslanja. Najpoznatije su nam slike Mojsija, koji   štapom čini čudesa, koji pred faraona dolazi sa štapom, a kasnije istim štapom otvara Crveno more i izvodi vodu iz pećine. Štap kod apostola opet je znak poslanja, ali otvara i jasno pitanje: „Dokazuje li štap apostolsku moć ili njihovu ljudsku nemoć?“

Dakle, vođe, kraljevi, vladari, pomazanici i poslanici redovito imaju štap. Biskupi imaju štap kao simbol pastirske brige nad povjerenim narodom. A onda i oni pravi pastiri, čuvari stada, imaju štap. Putnici i hodočasnici često imaju štap. I planinari i skijaši. Sportaši i rekreativci. Stoga štap nije nepoznanica.

I dok jednima služi kao dokaz vlasti, drugima kao prateći rekvizit u poslu ili hobiju, nekima štap ipak služi kao oslonac u nemoći. Tijelo s vremenom slabi. Štap je tako i potpora mnogima koji su u privremenoj ili trajnoj potrebi pomoći pri kretanju. S vremenom je štap postao redoviti dokaz tjelesne slabosti ili čovjekove duboke starosti.

Isus, dok apostolima daje vlast nad nečistim dusima, istovremeno ih „naoružava“ samo štapom. Nije vlast u štapu, nego u njima samima. Nije snaga u oruđu apostola, nego u njihovoj svijesti da su poslanici Kristovi. Štap je samo znak preko kojega će svima već izdaleka biti jasno da dolaze oni koji imaju zadatak, poslanje i cilj. Štap će i apostole same podsjetiti da moć koju u sebi nose nadilazi njihovu ljudsku nemoć. Istovremeno, štap im je i podsjetnik kakvu poruku ljudima donose: da se svaki čovjek u svojoj slabosti može slobodno osloniti na Isusa.

  • OBNOVLJEN KRIŽ NA SAJMIŠTU

U petak, 25. lipnja, gradonačelnik Grada Vukovara Ivan Penava obišao je postavljeni katolički križ u gradskoj četvrti Sajmište, na križanju Bogdanovačke i ulice Eugena Kvaternika. Križ je tom prigodom posvetio župnik Župe Kraljice mučenika, vlč. Zvonimir Martinović, koji je i predvodio molitvu za sve okupljene.

„Ovaj križ je nakon Domovinskog rata bio znatno oštećen te je restaurirano njegovo postolje i ograda, dok je sami križ s korpusom, prema starim fotografijama u potpunosti izgrađen od armiranog betona“, rekao je gradonačelnik Penava te dodao kako su križevi povijest i tradicija našega grada, bez obzira kojoj crkvi pripadaju i tko ih je podigao. Kroz ovaj program brinemo o sakralnoj baštini Vukovara, svojoj povijesti i kulturi“.

Prema natpisu na kamenoj ploči, križ datira iz razdoblja secesije i rane moderne, a uklesano je:

„NA SLAVU BOŽJU, podigla ovaj sveti Križ za cijeli svijet TEREZIJA MANETĆKI rodj. IMHOF odgojena MUZER 1927.“.

Križ je sagrađen kao i drugi križevi sličnog tipa, od opeke i cementne žbuke,  unutar ograde od kovanog željeza. Postavljen je na plato koji je također zidan opekom i žbukom.

 

(izvor: Grad Vukovar)

  • OBAVIJEST MLADIMA KOJI SU OVE GODINE PRISTUPILI SAKRAMENTU KRIZME

Dragi krizmanici, najprije vam čestitamo na sakramentu kršćanske zrelosti i želimo uspješan završetak školske godine.

Za vas, dragi mladi ljudi, organizirat ćemo 19. lipnja u 20:00 sati jedan rekreativno-molitveni susret.

Susret ćemo započeti u dvorani Pastoralnog centra “Sv. Bono” (samostansko dvorište), a završit ćemo molitvom u crkvi sv. Filipa i Jakova.

To će biti susret svih ovogodišnjih krizmanika.

Pozivamo, dakle, sve krizmanike iz sve tri naše župe. Naravno, krizmani ste, i sad ste veliki i odrasli, pa sami odlučujete o sudjelovanju.

Ovo je ponuda, stoga ako želite, dođite.

Ima vas oko 140 krizmanih ove godine (iz župe sv. Filipa i Jakova, župe sv. Josipa Radnika i župe Kraljice mučenika),

a ima i nas svećenika koji smo bili s vama u pripravi za krizmu.

Cilj je da ostanete povezani i s Kristom, ali i međusobno.

Na ovom prvom susretu (subota, 19. lipnja u 20:00 sati) razgovarat ćemo, upoznati se

i ponuditi moguće modele sljedećih susreta.

Raduju se vašem dolasku i mole za vas vaši vukovarski svećenici:

Ivica, Josip, Marko,
Matija, Slavko i Zvonimir.

(ovo je bilo nabrajanje po abecedi, a ne po visini… i potrudite se nadmašiti nas u broju!)

Vidimo se!

  • Sveta misa u rasporedu proslave državnih blagdana STVARNA POTREBA ILI SAMO TOČKA U PROTOKOLU?

Uoči prvog zasjedanja Hrvatskog sabora, 30. svibnja 1990., brojni zastupnici i uglednici, na čelu s doktorom Franjom Tuđmanom, prisustvovali su svečanoj misi u zagrebačkoj katedrali. Misu je predvodio kardinal Franjo Kuharić, koji je u svojoj propovijedi rekao sljedeće:

„Svim vjernicima preporučam da trajno mole za mir i blagostanje Domovine. Neka našu molitvu za Božji blagoslov novom Saboru i novoj Vladi prati zagovor presvete Bogorodice, duhovne majke svih ljudi i nebeske kraljice svih naroda.“

Tako nam je blagopokojni kardinal ostavio preporuku zajedničke zadaće: trajno moliti za mir i blagostanje Domovine. I upravo sveta misa, kao najljepša molitva i hvala Bogu, ima svoje mjesto u rasporedu slavlja državnih praznika, blagdana, svih obljetnica i dana sjećanja. Počevši od tog 30. svibnja 1990., kada je zagrebačka katedrala „ugostila“ mnoge političare i državni vrh, do dana današnjega sveta misa je sastavni dio rasporeda u obilježavanju većine državnih svečanih datuma.

Kardinal Kuharić je tada (30. svibnja 1990.), tijekom svete mise, jasno dao do znanja svima da vjernik moli za domovinu koju voli. Nakon svete mise toga dana uslijedila je konstituirajuća sjednica Sabora. Dakle, preuzimanje časne zadaće vođenja države, na bilo kojoj razini, traži najprije svijest da je ova  dužnost praćena molitvom vjernika za mudrost u upravljanju, kako bi se postigao već spomenuti mir i blagostanje Domovine.

Ipak, u nekom trenutku, stječe se dojam da je sveta misa „pro forma“, odnosno tek točka u protokolu obilježavanja, a ne stvarna potreba i vraćanje svijesti o važnosti Božjeg blagoslova na putu mira, blagostanja i zajedništva. Ne samo sveta misa, nego i svako obilježavanje, praćeno polaganjem vijenaca i molitvom, svaka svećenikova prisutnost traži i sudjelovanje naroda. Kod nas je vrlo često tijekom godine, u znak sjećanja na žrtvu pojedinca ili zajednice, na mjestima stradanja polaganje vijenaca i molitva za pokojne, poginule i nestale. Ta molitva nije politički, nego vjerski čin. I, ponavljam, traži prisutnost vjernika.

Nakon molitve za pokojne, poginule i nestale, redovito slijedi i sveta misa za Domovinu. Domovina je pojam koji uključuje narod. Nema domovine bez naroda, a nema ni svete mise ako nema vjernika. I koliko god političara i državnih uglednika prisustvovalo svetoj misi, oni su tu kao vjernici, a misa ostaje samo i jedino bogoslužni čin, najveća molitva i hvala Bogu.

Dakle, sveta misa nije privatni čin neke skupine ljudi, nego molitva Crkve, a prisutnost naroda na svetim misama o proslavi državnih blagdana je poslušnost preporuci sluge Božjega, kardinala Franje  Kuharića, da trajno molimo za mir i blagostanje Domovine.

Pred nama je još jedan 30. svibnja, Dan državnosti. Neka nam ujedno bude i poticaj, i poziv, i prilika pokazati da domoljublje uključuje i molitvu za Domovinu, a molitva nije formalni čin.

Sveti papa Ivan Pavao II., u knjizi „Sjećanje i identitet“, zapisao je:

„Domovina je za svakoga, na vrlo istinski način, majka. Duhovna baština, koju nam je domovina predala, do nas dolazi preko oca i majke te u nama utemeljuje sukladnu obvezu poštovanja. Domoljublje znači ljubav prema svemu onome što čini dio domovine: njezina povijest, njezina tradicija, njezin jezik, njezina sama prirodna oblikovanost. Domovina je, dakle, velika stvarnost.“ 

 

Zahvaljujem Bogu što se ni apostoli nekada, a tako ni svećenici danas, ne biraju po volji naroda, nego ih Isus sam izabire. Iz naroda ih uzima i postavlja za narod, da budu u njegovoj službi „na svom mjestu“, što se može zaključiti iz današnjeg odlomka Evanđelja.
I postavlja se pitanje: „Imamo li izbora?“ Čini se da je ovdje u našim razmišljanjima ponekad prisutan determinizam, predodređenost, kao i nedostatak slobode izbora. Ipak, to bi bio vrlo sužen pogled na široku stvarnost. Jedino što je točno, to je činjenica da je Isus isključio volju naroda, demokraciju i civilni izborni postupak, iz procesa izbora svojih učenika. To mu je jako dobar potez, jer na izbore ionako ne bi izašli svi koji imaju pravo glasa. Evo zašto:
„Svakako se unaprijed sve zna.
Svi su oni isti.
To se mene ne tiče.
Moj glas ionako ništa neće pomoći.“
To su parole, rečenice, izjave i povici letargičnih pojedinaca, koji svoju bezvoljnost uporno već stoljećima žele prenijeti na ljude oko sebe. Tako je to kod svakih izbora, tako bi bilo i kod izbora apostola. Uvijek će postojati pojedinci koji, zapadajući u duboko blato determinizma, prema kojem je sve već unaprijed određeno, isključuju čak i vlastitu slobodu izbora. Sloboda izbora plod je slobodne volje, koju nam je Bog dao još tamo kod stvaranja čovjeka. Slobodnom voljom odlučujemo se za dobro ili zlo, za raj ili pakao, za život ili smrt. Dakle, isključiti slobodu izbora znači odreći čovjeku onaj božanski „element“, a to činimo uvjeravajući sebe ili druge „kako se unaprijed sve zna“.
Generaliziranje je drugi problem. Ono se očituje u rečenici: „Svi su oni isti“. Koliko god se trudili pronaći slične, zaključak je da nema istih ljudi. Nije Stvoritelj tako slabo kreativan da bi zaslužio slušati rečenicu po kojoj se njegovo najljepše djelo, čovjek, promatra „serijski“. Ljudi se razlikuju i izgledom, i razmišljanjem, i stavovima, i djelima. Zato nikako ne bismo trebali izjednačavati više ljudi, koji se zbog vlastitih uvjerenja i stavova ostvaruju u istom pozivu. Generaliziranje je zapravo traženje isprike za odbijanje sukreatorske zadaće koju nam je Bog dao: da u različitosti koja obogaćuje nastavimo stvarati i djelovanjem učinimo ovaj svijet još ljepšim.
I sve ostale izjave i navedene narodne mudrosti zapravo su pokušaj vlastitog odmaka od odgovornosti za društvo koje činimo. Ne postoji čovjek kojega se ne tiče ono što se tiče društva. Čovjek je političan, čovjek je društveno biće (grčki: „zoon politikon“). Čovjek je određen vlastitom društvenošću, oblikuje zajednicu i po svojoj naravi upućen je na zajedništvo. Toga su itekako svjesni i oni koji bježe od odgovornosti izbora pod opravdanjem: „Moj glas ionako ništa neće pomoći“. Naravno, nije ovdje u pitanju njihova sigurnost u manjkavost izbornog procesa, nego želja stvoriti prostor sebi za kasniju slobodu komentiranja. Ostati suzdržan puno je lakše nego se izjasniti i stati iza svoga izbora. Puno je lakše dovikivati i prigovarati iz mase: „Raspni ga, raspni!“, nego iz prašine podići križ odgovornosti i staviti ga na svoja ramena.
Zaključak: ne iskoristiti svoje pravo glasa, zanemariti mogućnost izbora, čisto je prepuštanje bezvoljnosti i dokaz letargičnosti, odnosno gubitka interesa i osjećaja za opće dobro.
Možda nam je sad malo jasnije zašto Isus kaže u Evanđelju ove nedjelje: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas…“ Vjerojatno je jako dobro znao da bismo mi njega jako teško izabrali. A izbor apostola pridržao je svojoj slobodnoj volji, očito znajući da bi naši kandidati bili neki sasvim drugi likovi. I vjerojatno bolji od tih njegovih dvanaest.
  • ŽUPNIKOVA RIJEČ RODITELJIMA PRVOPRIČESNIKA I KRIZMANIKA

„Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri, kako bi ljubilo Gospodina i svoga bližnjega kao što nas je Krist učio. Jeste li toga svjesni?“

Dragi roditelji, sjećate li se ovih riječi? Nakon što ih je izgovorio svećenik, na dan krštenja vaše djece, preuzeli ste na sebe odgovornu zadaću. Zato bi bilo dobro zapamtiti da kršćanski život nije „neki drugi“ život, pored ovoga koji živimo, nego je vjera ona koji prožima čitavog čovjeka i njegov život u svakom trenutku. Zadaća koju ste preuzeli slušajući svećenikove riječi kod krštenja vašeg djeteta: „…da ga odgajate u vjeri“, započinje od prvoga dana i traje cijeli život. I u svakom trenutku imate priliku za dobar odgoj, ali i za propust u odgoju.

Sve ove godine koje su prethodile sakramentu koje vaše dijete sada prima također su bile svojevrsna priprava za sakramente, samo što su „kateheze“, pouke, odnosno vjeronauk se održavao u obitelji, koju zato s pravom nazivamo „kućna Crkva“.

Vaša djeca redovito su pohađala i školski vjeronauk, što je također jedan od uvjeta za sakramente koji slijede, ali prvu i najveću „školu“ dobili su u vlastitoj obitelji, od vas, svojih roditelja, koji ste preuzeli časnu zadaću prvih odgojitelja za vrijednosti i ulogu svjedoka vjere.

Najbolji je učitelj onaj koji odgaja za život. Najbolji je propovjednik onaj koji i sam živi ono što propovijeda. Najbolji je roditelj onaj koji odgaja stegom i vlastitim primjerom. Što želim reći? Autentična vjera, vjerodostojno življena vjera, najveće je svjedočanstvo. Uz dužno poštovanje svim institucijama, poput škole, vrtića i drugih odgojnih ustanova, djeci ipak najveću „dozu“ vjere i životnih vrijednosti prenosite vi, dragi roditelji. U svakoj fazi života, sukladno dobi u kojoj se nalazi, dijete želi biti kao otac ili majka. Od malena dijete „kopira“, gleda, sluša, „upija kao spužva“ i ponavlja vaše riječi, geste i djela. Hvala Bogu dok je navedeno pozitivno, dok svjedočite dobrim primjerom i tako ispunjavate svoju obavezu koju ste prihvatili, a to je „da ga odgajate u vjeri…“.

Dragi roditelji, znate vi iz iskustva jako dobro da vrijeme za odgoj je svaki dan, svaki sat i svaki trenutak, zato što ne odgajate samo riječima, nego to najjače činite svojim ponašanjem, koje potvrđuje istinitost vaših riječi.

Na školskom vjeronauku vaša djeca usvajaju teorijsko znanje o vjeri. Istovremeno župni vjeronauk (kateheza) uči ih prakticirati vjeru, živjeti kao dio zajednice, slaviti otajstva vjere s tom istom zajednicom i živjeti od toga slavlja. Slikovito govoreći, školski vjeronauk uči djecu što je voda, liturgijsko slavlje je izvor vode, a župna kateheza uči ih kako će zagrabiti vodu i ponijeti je u život.

Dragi roditelji, vaša odgojna uloga ne završava u onom trenutku kada svoje dijete „predate“ Crkvi na daljnji odgoj ili ga „potjerate“ na sat vjeronauka, bez ikakvog zanimanja za njegov sadržaj. Svaki korak vaše djece mora biti popraćen vašom pažnjom. Bili ste uz njih kada su prohodali, vrlo ste pažljivo pratili pogledom njihove prve korake. Tako morate pratiti njihovo odrastanje u svakoj dobi i biti iza njih kao potpora i sigurnost.

Ipak, malo po malo, kada ste vidjeli da već mogu sami hodati, davali ste im postupno sve više prostora za samostalni hod. Posebno smatram važnim, razmišljajući o postupno sve većoj slobodi koju dajete svome djetetu na putu samostalnosti, naglasiti kako je i dalje vrlo važno vaše osobno svjedočanstvo koje se pokazuje djelovanjem. Dakle, puno snažnije od „tjeranja“ na nedjeljnu svetu misu je zajednički odlazak u crkvu. Puno jače od: „Moraš ići na misu“ glasi poziv: „Hajdemo zajedno, danas je nedjelja“. Ima i majki i očeva koji su iz uloge odgoja isključili vlastiti primjer. Djeca to vide i opisuju ovako: „Mama je rekla da ne moram na misu.“ Ili: „Zašto ja moram na misu, a tata ne ide nikada?“

Dragi roditelji, vjerujte da vam isprike za neodlazak na misu postaju sve manje uvjerljive i sve lošije kako vam djeca postaju starija. Nemojte si to dopustiti. Konačno, i onaj stari sustav kontrole: „Reci mi koje je Evanđelje danas bilo na misi i što je župnik govorio“, ne može proći, jer novo vrijeme donosi napredak tehnologije i nove mogućnosti. Vaša uloga je, dakle, uvijek jednaka, a vlastiti primjer najbolja škola.

Što nakon primanja sakramenata za koje se dijete pripravlja? Potaknite svoju djecu da se uključe u skupinu čitača u župi, u skupinu pjevača, a prvopričesnici posebno u skupinu ministranata. Uzalud su svi moji pozivi s oltara ako nema kod kuće poticaja s vaše strane. Potičite ih na redovitost u molitvi, odlazak na misu i na redovitu ispovijed. Ako to do sada niste, od sada barem razgovarajte sa svojom djecom o svemu što pohađaju, uče i proživljavaju, odnosno pokažite interes za njihovu izgradnju. Budite im istinski svjedoci vjere, tumačite djeci da im se snaga za život, kao i za prevladavanje mogućih životnih poteškoća, nalazi u vjeri, molitvi i osobnom susretu s Kristom. To je vaša zadaća. Tu ste zadaću prihvatili još na krštenju. Jeste li toga svjesni?

                                                                                                                                                                                                             

  • …uz Nedjelju Božje riječi, 24. siječnja 2021.

Današnju nedjelju papa Franjo posvetio je Božjoj riječi. Podsjeća papa sve nas, pastire i vjernike, na važnost i vrijednost Svetog pisma za kršćanski život, kao i na odnos između Božje riječi i liturgije: „Kao kršćani jedan smo narod koji putuje kroz povijest, snažen prisutnošću Gospodina u našoj sredini koji nam govori i koji nas hrani. Dan posvećen Bibliji ne želi biti jednom na godinu, nego jednom za čitavu godinu, jer nam je prijeko potrebno rasti u dobrom poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i Uskrslome koji ne prestaje lomiti riječ i kruh u zajednici vjernikâ. Zato nam je potrebno ući u prisni odnos sa Svetim pismom; u suprotnom naša će srca ostati hladna, a oči zatvorene…“

Neka ove papine riječi budu poticaj da malo češće uzmemo u ruke Sveto pismo i čitamo. Iskreno vjerujem da će to donijeti ploda i u životu pojedinaca i u životu župne zajednice. Ovom prilikom potičem posebno studente, srednjoškolce i ostalu mladež da se odvaže čitati na svetoj misi, da prihvate službu navjestitelja Božje riječi sabranom narodu.

  • RIJEČ ŽUPNIKA (studeni 2020.)

         Pred nama su dani sjećanja na najteže i najtužnije dane vukovarske povijesti. Mnogi se jako dobro sjećamo tih dana, ali zadaća nam je sačuvati uspomenu na one koji su svoj život dali za Domovinu ili su podnijeli žrtvu mučeništva, patnje ili gubitka voljenih.

Vukovar je više od grada. Gledajući iz perspektive Vukovaraca koji su prošli patnju, muku, gubitak i stradanje, Vukovar je mjera veličine ljubavi prema bližnjima. Nažalost, Vukovar se istih dana pokazao kao mjesto u kojem čovjek razara tuđe domove, spaljuje djetinjstva i gasi živote. Nakon svih žrtava, suza i boli, Vukovar se podigao i raste na temeljima ljubavi, a na nama je ne zaboraviti naše voljene i kroz molitvu za njih pronaći snagu oproštenja. Put oproštenja ne znači zaborav, nego mir u Bogu.

Ovih dana mnogi će se Vukovarci, kao i svake godine, zatvoriti u svoj dom i neće izlaziti dok ne prođu kolone, delegacije i obilježavanja. Zašto?  Zato što ne mogu i ne žele ponovno proživljavati osjećaj traume koja je ostavila dubok trag u njihovom životu. Ima takvih puno. Poznajem ih. I znajući da oni svaki dan i svaku noć cijele godine proživljavaju studeni 1991., za njih posebno molim. I njih posebno preporučam u molitve. I kada prođu ovi dani, opet ćemo sjediti dugo i razgovarati o svemu. Studeni nam uvijek nekako sporo prolazi. A onda će doći prosinac, Došašće, dijelit ćemo zajedno, onako pospani na zornicama, radost koja se budi svako jutro u iščekivanju Božića.

Živjeti u Vukovaru je lijepo. Vukovar je grad pun vjere, pun života, osmijeha, radosti, ali i uspomena. Kao i život. Mora ponekad zasvirati i crna tipka na klaviru da bi skladba zvučala lijepo, a takve se „provlače“ kroz cijelu skladbu. Studeni je mjesec tamnih tipki vukovarske simfonije, ali cijela je vukovarska godina protkana pojedinim zvucima studenoga. Zovemo ih sjećanja. I zato je Vukovar poseban.

Dragi moji, čuvajte se, zapalite svijeću za pokojne, poginule i nestale. I pomolite se. Onako kako to i činite svaki dan.

Vaš župnik

  • IZVJEŠĆE INFORMATIVNE KATOLIČKE AGENCIJE O ZAKLJUČKU MILOSNE GODINE U NAŠOJ ŽUPI I PROSLAVI CRKVENOGA GODA O BLAGDANU BLAŽENE DJEVICE MARIJE KRALJICE MUČENIKA
  • ŽUPNIK O STEPINCU I ZAVRŠETKU MILOSNE GODINE (intervju za Hrvatsku katoličku mrežu)
  • NAJAVA HODOČASNIČKOG DANA U RUJNU

  • U ILAČI, MARIJANSKOM SVETIŠTU VUKOVARSKOG DEKANATA, PREDSTAVLJENA PJESMA “Izvor milosti” I PROMOTIVNI SPOT ZA SVETIŠTE GOSPE ILAČKE
  • NAJAVA DOGAĐAJA od 07. do 13. lipnja 2020:

  • NAJAVA SVIBANJSKOG SLAVLJA U MILOSNOJ GODINI:

 

  • U NEDJELJU, 03. svibnja svete mise su prema niže objavljenom rasporedu (07:30 – Vukovar; 09:00 – Bogdanovci; 10:30 – Vukovar), A U NASTAVKU DONOSIMO UPUTE NADBISKUPA za slavlja svetih misa i liturgijska slavlja u ovim okolnostima
  • OBAVIJEST ZA NEDJELJU, 03. svibnja 2020.

  • TREĆA USKRSNA NEDJELJA (26. travnja 2020.)

Obavijest o ponovnom slavlju svetih misa s narodom, kratko promišljanje uz Evanđelje današnje nedjelje možete pronaći u župnom listiću ili jednostavno na poveznici u nastavku:

Nedjelja, 26. travnja 2020.

  • NEDJELJA BOŽJEGA MILOSRĐA – Mladi Uskrs (19. travnja 2020.)

Kratko promišljanje uz Evanđelje današnje nedjelje možete pronaći u župnom listiću ili jednostavno na poveznici u nastavku:

Nedjelja, 19. travnja 2020. 

  • USKRSNI PONEDJELJAK (odlomak Evanđelja i kratko promišljanje)

Uskrs je važan. Toliko važan da ga mi kršćani, vjernici, slavimo čak pedeset dana. Tako smo do dana silaska Duha Svetoga, odnosno dana Pedesetnice (50 dana nakon Uskrsa), mislima i osjećajima duboko u otajstvu našega spasenja. Temeljna poruka Uskrsa glasi: život ima smisla! Cijelo uskrsno vrijeme, dakle, traje pedeset dana i na taj način pokazujemo koliko nam je važan događaj Uskrsa. Zašto? Pa očito ovo na zemlji nije sve. Ima još i tome se radujemo.

Općenito govoreći o uskrsnuću, svoje kršćansko razmišljanje temeljimo na vjeri da je Isus Krist raspet na križu, umro i pokopan, uskrsnuo treći dan od mrtvih i uzašao na nebo. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da smo i mi stvoreni za vječnost. Dakle, na svaku muku, tjeskobu i nevolju u životu trebali bismo gledati kao na Veliki petak koji je bio potreban da bi se dogodio Uskrs. 

Uskrsnuće je uvijek „aktualna tema“, tema uvijek prisutna, no nikada do kraja istražena. Uvijek se o uskrsnuću i životu nakon smrti pričalo, pisalo, sumnjalo, nadalo, brbljalo… kao i danas. Pitaš vjernika katolika: „Vjeruješ li u uskrsnuće?“, a on odgovori: „Pa i ne baš.“ I eto nas opet na početku.

Stari nam zavjet (povijest židovskog naroda) donosi, iako ne sustavno, podatke i izraze na temelju kojih možemo donositi zaključke o već tada prisutnoj vjeri u uskrsnuće. Iako su bili okruženi religijama u kojima je pojam uskrsnuća postojao, Židovi u početku nisu vjerovali u uskrsnuće. Ipak, kako im je tekla povijest, javlja se i u Židovâ ideja uskrsnuća, koju će osporavati saduceji, a prihvaćati farizeji.

Dakle, u židovstvu su bile dvije jake vjerske struje – farizeji i saduceji. Za razliku od saduceja, farizeji su vjerovali u osobnu besmrtnost, sud nakon smrti, uskrsnuće i postojanje anđela. I stoga nas može čuditi da upravo njih današnje evanđelje spominje kao protagoniste protivljenja Isusovom uskrsnuću. Upravo oni daju novac vojnicima govoreći: „Slažite da su Isusovo tijelo ukrali njegovi učenici…“. Dakle, njihovi vjerski stavovi nisu bili u skladu s njihovim životom. E, to je problem. Kasnije smo od toga dobili izraz „farizejština“ (nesklad misli, riječi i djela, obmana na temelju vanjštine).

U svakoj religiji govor o uskrsnuću znači neki novi početak, ideju novoga života. Mijene koje se u prirodi događaju samo su slika kojom su se ljudi oduvijek koristili da označe promjene prisutne u njihovom životu, vjeri i kulturi. Stoga uskrsnuti znači oživjeti, ponovno biti prisutan, ponovno osjećati, započeti ispočetka (latinski: „Ab ovo“). Pa eto nas kod jaja, pilića, zeca i proljeća.

Kršćanska vjera u svojoj cjelini počiva na činjenici uskrsnuća Isusa Krista raspetoga. I sad me pitaj kakvi su temelji onih kršćana koji ne vjeruju u uskrsnuće? Uh, ta se vjera ni ne klima u temeljima, jer temelja nema, pa je dosta prvi vjetar drugačijih nauka i ode sve.

Kršćanska vjerska tradicija poznaje ograničenost i prolaznost ljudske egzistencije. To u prijevodu znači sljedeće: život teče u laganom ritmu, ali… prolazi. A kamo ćemo onda? U tom smislu kršćanin zna da si ne može sâm udijeliti besmrtnost, nego se nada uskrsnuću mrtvih pa slobodno možemo reći da je kršćanska vjera življeno povjerenje u Božju stvaralačku moć koja svladava smrt. Logično je: ako vjeruješ u Boga, trebao bi vjerovati i u uskrsnuće. I Isusovo i svoje. Tako je još ljepše i potpunije živjeti. Nikada Bog ne bi za nas činio tako velike i tako lijepe stvari kad bi se smrću tijela gasio i život duše. To sam negdje nekada pročitao, ali tako je jasno da nas Bog već na zemlji pripravlja za nebo.

  • MOLITVENO SLAVLJE NEDJELJE USKRSNUĆA GOSPODINOVA U OBITELJI u zapriječenosti sudjelovanja na slavlju euharistije /12. travnja 2020./

Predložak za slavlje Nedjelje Uskrsnuća Gospodinova u obitelji satkan je od navještaja Božje riječi, molitvenih dijelova te tekstova razmatranja o otajstvu uskrsnuća. Predložak je osmišljen za molitveno slavlje u trajanju od oko 40 minuta.
Predlažemo da netko od roditelja bude predvoditelj molitve, a svi ostali ukućani sudjeluju odgovarajući, kako bi se u uzajamnosti molitve i riječi postiglo
zajedništvo ispovijedanja vjere.

Tekst molitvenog slavlja možete preuzeti na poveznici:

USKRS u obitelji

  • OBITELJSKA MOLITVA ZA BLAGOSLOV JELA NA USKRSNO JUTRO 2020.
    Budući da ove godine zbog mjera zaštite od pandemijske zaraze nećemo moći jela za blagoslov, kako je to o Uskrsu uobičajeno, nositi u crkve, da ih ondje blagoslove naši svećenici, kod prvoga, jutarnjeg blagovanja okupi se obitelj te zazove blagoslov na hranu koju su pripravili. Obitelj se u molitvi posebno povezuje s članovima svoje župne zajednice. Znakovito je da molitvu predvode supružnici, odnosno roditelji.
    Tekst molitve možete preuzeti na poveznici:

    Obiteljska molitva za blagoslov jela na uskrsno jutro 2020.

  • MOLITVENO SLAVLJE Velikoga petka u obitelji

Nastavljajući se na tišinu kojom je završila Misa Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, liturgijska Služba Muke Gospodnje na Veliki petak započinje u tišini, bez uvodnoga pozdrava i uvodnih riječi; sva je protkana dubokom tišinom i poklonstvom pred otajstvom Križa, pred Kristovom mukom i smrću; ta će se tišina protegnuti sve do svečanoga Hvalospjeva vazmenoj svijeći u Vazmenome bdjenju, povezujući tako tri dana Vazmenoga trodnevlja u »jedan blagdan«. Priliči stoga da i molitveno slavlje Velikoga petka u obitelji započne na sličan način, u tišini, te da bude ispunjeno govorljivošću šutnje i vjerničkim poklonstvom pred Kristovim križem. Stoga se predlaže da na stol, u središte okupljenosti obitelji, bude postavljeno Raspelo i pred njega upaljena svijeća. Može se, prema prilikama, Raspelo postaviti među dvije svijeće.
Slavlje se sastoji od uvoda i dvaju dijelova: Službe riječi, koja se zaključuje Sveopćom molitvom, i Klanjanja svetome križu, koje je središnji čin molitvenoga slavlja.

Tekstovi ovoga slavlja osmišljeni su za molitvu u trajanju od oko 45 minuta.

Tekst molitvenoga slavlja u pdf-u možete preuzeti na linku u nastavku:

Veliki petak u obitelji

  • MOLITVENO SLAVLJE Velikoga četvrtka u obitelji

Bogoslužje Vazmenoga trodnevlja započinje Misom Večere Gospodnje. Uskraćeni za ljepotu toga jedinstvenoga zajedničkoga slavlja, kršćanska se obitelj okuplja na molitvu u kojoj se spominje: dara euharistije, dara ljubavi iskazane u činu Isusova pranja nogu apostolima, dara svećeničke službe u Crkvi, dara zajedništva s Isusom u molitvi u Getsemanskome vrtu. Svi ti »trenutci« rasvijetljeni su Isusovom ljubavlju prema ljudima i njegovim predanjem u volju Očevu, predanjem koje vodi do muke i smrti, u kojoj je prinio sebe radi našega otkupljenja.

Predložak molitvenoga slavlja osmišljen je za molitvu u trajanju od 35 do 40 minuta.

Tekst molitvenoga slavlja možete preuzeti na poveznici u nastavku:

Veliki četvrtak u obitelji

  • OBITELJSKO MOLITVENO SLAVLJE DANA GOSPODNJEGA – u zapriječenosti sudjelovanja na euharistiji – CVJETNICA 2020. godine

Oblik molitvenog slavlja možete preuzeti u PDF formatu u nastavku:

Nedjeljno molitveno slavlje u obitelji – Cvjetnica 2020.

  • KRIŽNI PUT NA PUTU SPASA (“kukuruzni put”)

Put spasa ili „Kukuruzni put“ bio je tijekom ratne opsade Vukovara 1991. godine jedini i najkraći prolaz za branitelje koji su te godine u jesen dolazili braniti grad na Dunavu, a nakon sloma obrane njime su se branitelji i civili nastojali probiti do pet kilometara udaljenih Bogdanovaca i slobodnoga vinkovačkog područja.

U zahvalno sjećanje onima koji su na Putu spasa darovali svoje živote i zahvalni Bogu za one koji su po sretnom izlasku doživjeli slobodu novoga života, tradicionalno se godinama moli pobožnost križnoga puta svake godine u subotu uoči Cvjetnice.

I ove godine, u subotu pred Cvjetnicu, župnik je prošao ovim putem, moleći križni put, u duhu povezan sa svojim župljanima i svima kojima je ovaj put bio Put spasa.

Da se nikad ne zaboravi.

  • MOLIMO ŽUPLJANE DA REDOVITO PRATE ŽUPNI LISTIĆ

Župni listići se redovito pišu (svaki tjedan) i u njima se nalazi puno obavijesti našim župljanima o životu Župe u ovim okolnostima. Već na samoj naslovnici naše web stranice stoji “kockica” s nazivom ŽUPNI LISTIĆI pa možete svaki tjedan prolistati novo izdanje.

U listiću pročitajte upute za slavlje Velikoga tjedna, termine za osobnu pobožnost u našim crkvama, termine i načine prijenosa euharistijskih slavlja, misne nakane i još toliko toga… proslijedite župljanima, prijateljima, isprintajte starijima… hvala.

ŽUPNI LISTIĆ – Cvjetnica 2020.

  • Pismo nadbiskupa Đure Hranića svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije o slavlju Velikoga tjedna i vazmenog trodnevlja u okolnostima izvanrednih mjera zaštite od zarazne bolesti Covid-19

Pismo o slavlju Velikoga tjedna i Uskrsa

  • OBITELJSKO MOLITVENO SLAVLJE DANA GOSPODNJEGA – u zapriječenosti sudjelovanja na euharistiji – PETA KORIZMENA NEDJELJA, 29. ožujka 2020.

preuzmite u PDF-u na linku u nastavku:

Molitveno slavlje u obitelji NEDJELJA 29. ožujka 2020.

  • Uputa volonterima CARITASA i Uputa HRVATSKOG CRVENOG KRIŽA za pomoć starijima

Dragi Caritasovi volonteri!

Gotovo u svim župama naše Nadbiskupije postoje karitativni odbori čija je uloga pratiti socijalne i društvene prilike na području vlastite župe. Nalazimo se u pandemiji coronavirusa koji je najveća prijetnja starijim i kronično bolesnim osobama, ali to ne znači da pandemija virusa nije prijetnja i drugim populacijama. Ova situacija nas poziva na podizanje svijesti solidarnosti i ljubavi prema potrebnima i najugroženijima u našoj sredini. Uskraćeni su nam redoviti i zajednički oblici karitativnog djelovanja, uskraćeni su liturgijski obredi i drugi oblici vjerničkog djelovanja, uskraćen je redoviti način života, uskraćena nam je korizmena duhovna obnova, i sve to radi naše sigurnosti i sigurnosti ljudi oko nas.

Usprkos tomu, kao karitativni odbor pri župnoj zajednici i kao karitasovi volonteri, vođeni ljubavlju prema bližnjemu, pozvani ste pomagati drugima i na najmanje načine. Nije nam ipak sve uskraćeno! Svatko od nas može procijeniti na koji način može karitativno djelovati u vlastitoj župi i sredini, i zajedno sa Isusom postaviti pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?“ (Lk 18, 41).

U vašoj sredini zasigurno postoje osobe koje su starije životne dobi, bolesne i usamljene, kojima je potreban neki oblik pomoći. Gospodin Isus je prolazio ulicama gradova i sela; vidio je ljude u potrebi, njima navraćao u kuću, upućivao ih na ono što moraju činiti, pružao im utjehu, ohrabrivao ih, hranio ih čudesnom hranom, liječio ih, davao nadu u bolji i novi život.  

Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije poziva vas kao svoje prve suradnike i volontere da se odazovete na pomaganje drugima u ovoj kriznoj situaciji u okvirima vaših materijalnih i emotivnih mogućnosti. A potrebno je:

  • pridržavati se uputa koje smo dobili od civlinih institucija;
  • pridržavati se uputa koje smo dobili od hrvatskih biskupa;
  • komunicirati i surađivati sa svojim župnicima u skladu s propisima;
  • uočiti u vlastitoj sredini osobe kojima je potrebna vaša pomoć;
  • pomoći u osnovnim životnim potrebama: dostava namirnica, dostava obroka, kupovina lijekova, savjetovanje o ponašanju i kretanju u ovoj situaciji, učiniti poziv prema najpotrebnijima kao znak interesa, podrške i kršćanske solidarnosti, pozvati službene brojeve (113!) za pomoć drugima kada je potrebno…
  • surađivati sa već postojećim humanitarnim udrugama, skupinama ljudi i pojedincima koji već djeluju u vašoj župi;
  • biti na raspolaganju Caritasu koliko vam dopuštaju vaše mogućnosti;
  • angažirati i druge osobe u vašoj župi;
  • sačuvati svoje zdravlje i zdravlje drugih.
  • ponuditi molitvenu podršku; službena molitva u ovoj virusom zaraženoj situaciji, osobna molitva, ‘lanac molitve’, čitanje i razmatranje sv. Pisma…

Ukoliko Vi pripadate rizičnoj skupini stanovništva, a to je: životna dob 60+, kronični bolesnici… molimo Vas da se ne izlažete opasnosti od zaraze, već činite ono što možete iz svojih domova, molite i eventualno usmeno kontaktirajte slabe i nemoćne.

S korizmenog puta, na putu prema Uskrsu, svojim mirom i blagoslovom neka Gospodin nagradi sva naša nastojanja oko iskazivanja kršćanske ljubavi i solidarnosti prema čovjeku u potrebi! (Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije)

  • PREMA UPUTAMA HRVATSKIH BISKUPA, MJERODAVNIH SLUŽBI I ODGOVORNIH STOŽERA NA NACIONALNOJ RAZINI, ODREĐUJE SE SLJEDEĆE:

• Da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, sve se svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci otkazuju do daljnjega, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima.

• Svećenici neka slave svetu misu bez sudjelovanja zajednice, a u skladu s odredbama Rimskoga misala upotrijebit će se oblik „Reda mise bez naroda“. Neka istodobno žarko ustraju u molitvi Časoslova i razmatranju, prinoseći prošnje za Božji narod i sav svijet.

• Dijecezanski biskupi, sve do opoziva, vjernike u Hrvatskoj oslobađaju obveze sudjelovanja na nedjeljnoj i blagdanskoj svetoj misi. Neka vjernici ovu obvezu zamjene molitvom, postom, dobrim djelima, čitanjem Božje riječi, molitvenim sudjelovanjem u prijenosu euharistijskoga i drugih slavlja, prenošenih putem radija, televizije i drugih elektroničkih sredstava. Neka se tijekom prijenosa euharistijskog slavlja posebno združe primanjem duhovne pričesti.

• Potrebno je vjernicima, napose djeci, mladima i obiteljima posredstvom elektroničkih medija omogućiti pristup katehetskim i drugim duhovnim sadržajima. O tome, neka po odredbi dijecezanskih biskupa, skrbe katehetski uredi ili druga tijela i službe koje su na pomoć župnicima u njihovu pastoralnom djelovanju.

• Slavlje sakramenta ispovijedi i bolesničkoga pomazanja ne može se slaviti do daljnjega, osim u smrtnoj pogibelji.

• Slavlja kršćanskih sprovoda dopuštena su uz strogo pridržavanje zdravstvenih i sigurnosnih uputa mjerodavnih državnih institucija. Pokojnici će biti sprovedeni i pokopani u prisutnosti najbliže rodbine, a mise za pokojne bit će slavljene nakon ukidanja ovih mjera.

• Nadbiskupijski, župni i drugi crkveni uredi te crkveni arhivi ostaju zatvoreni do daljnjega. Vjernici se mogu obratiti navedenim ustanovama isključivo telefonom ili elektroničkom poštom.

• Katolički vrtići, škole i druge odgojno-obrazovne i dobrotvorne ustanove dužne su slijediti upute Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.

Podsjećamo vjernike da nam je svima kršćanska dužnost posvjedočiti solidarnost i učiniti sve da bi se spriječilo širenje virusa. Pretvorimo ovu krizu u prigodu da, unatoč ovoj kušnji, u nadi budemo radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani (usp. Rim 12,12). Neka molitva, post i djela ljubavi ostanu obilježje ovoga korizmenog vremena, a molitva za zdravlje i blagoslov našega naroda i drugih hrvatskih građana u ovom izazovnom vremenu neka bude ustrajna.

  • KRIŽNI PUT – molitva nas povezuje…

Ovih dana mnogi će vjernici ostati u svojim kućama, napose stariji, bolesni i nemoćni… U brizi za zdravlje drugih ili za svoje tjelesno zdravlje, mnogi neće sudjelovati na zajedničkim pobožnostima. Molitva nas povezuje, stoga gdje god bili, možemo moliti zajedno i jedni za druge, jačajući tako svoje duhovno zdravlje.

Korizmeno vrijeme na poseban je način označeno molitvom Križnoga puta. Uz onaj klasični (pučki) Križni put, mnogo je još promišljanja nad Kristovom mukom zapisano i objavljeno u obliku popratne molitve za 14 postaja križnoga puta.

U nastavku možete pronaći jedan tekst ove pobožnosti, napisan 2019. godine, izmoljen zajednički na vukovarskom Putu spasa (od vukovarske zavjetne kapelice do Bogdanovaca) dan uoči Cvjetnice. 

Križni put na Putu spasa VUKOVAR

  • ODGODA KANONSKOGA POHODA nadbiskupa Đure Hranića našoj župi

Sukladno odredbama i uputama o potrebnim mjerama u izvanrednim okolnostima u kojima se nalazimo, odgađa se kanonski pohod nadbiskupa Đure Hranića našoj župi. Nadbiskup izriče svoje žaljenje, ali u nadi da ćemo s proljeća realizirati kanonski pohod.

Zaključili smo da u ovim okolnostima ne bi bilo susreta nadbiskupa i vjernika, što je jedan od bitnih ciljeva kanonskoga pohoda. Zahvaljujemo svim župnim suradnicima i svim vjernicima naše župe na razumijevanju.

  • Najava proslave blagdana blaženog Alojzija Stepinca u Milosnoj godini naše župe

  • Najava Tečaja priprave za brak u Vukovarskom dekanatu

Tečaj priprave za brak održat će se u veljači ove godine u Pastoralnom centru „Sv. Bono“ (Samostanska 5, Vukovar).

Tečaj započinje 18. veljače i ima šest susreta (utorkom, srijedom i četvrtkom).

Dakle, 18.,19.,20.; 25.,26.,27. veljače u 19 sati.

Za prijave je dovoljno doći na prvi susret.

  • Najava Susreta hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu (svibanj 2020.)

Dragi mladi Vukovarci i Bogdanovčani!

Zagrebačka nadbiskupija domaćin je Susreta hrvatske katoličke mladeži (09. i 10. svibnja 2020. godine). Ovim putem, kao vaš župnik, upućujem vam poziv na pravovremenu prijavu i sudjelovanje. Svi sudionici Susreta hrvatske katoličke mladeži pozvani su doći u župe Zagrebačke nadbiskupije već u petak, 08. svibnja, predvečer.

U subotu (09. svibnja) predviđene su kateheze i program u centru grada Zagreba i potom povratak u župe gdje će mladi biti smješteni.

U nedjelju (10. svibnja) održat će se središnje misno slavlje na Trgu bana Josipa Jelačića, a nakon toga slijedi ručak i povratak mladih kućama.

Mladi koji planiraju ići na Susret hrvatske katoličke mladeži prijavljuju se isključivo župniku. Mi župnici dužni smo prijave dostaviti u Ured za mlade do 15. ožujka. Nakon tog datuma sustav se zaključava i prijave više neće biti moguće.  Stoga vas molim, povedite o tome računa dok promišljate o sudjelovanju na Susretu.

Prijaviti se mogu mladi od 15. do 30. godine života. Kotizacija za sudjelovanje iznosi 30 kuna po osobi. Ured za pastoral mladih dogovara i smještaj za sve sudionike. Putujemo organizirano, na župnoj ili dekanatskoj razini.

  • Poziv članovima Župnog ekonomskog vijeća na prvu sjednicu u 2020. godini

U skladu s čl. 8. Pravilnika Župnog ekonomskog vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije, sazivam sjednicu Župnog ekonomskog vijeća Župe BDM  Kraljice mučenika, koja će se održati u utorak, 28. siječnja u 18:30 sati u vjeronaučnom prostoru u Vukovaru. Molim sve članove Vijeća:

Mato Čibarić (Vukovar),

Stjepan Draganić (Vukovar),

Marijan Gelo (Bogdanovci),

Marijana Grubišić (Vukovar),

Mirjana Marić (Bogdanovci)

da se prilagode navedenom terminu, kako bi mogli bez isprike sudjelovati. Na dnevnom redu su točke vezane uz gradnju i obnovu crkvenih objekata te financijski izvještaj za proteklu 2019. godinu.

 S poštovanjem,

  vlč. Zvonimir Martinović, župnik

  • Proslavljen hodočasnički dan u Milosnoj godini (siječanj 2020.)

U petak, 10. siječnja 2020., proslavljen je hodočasnički dan u Milosnoj godini posvećenoj blaženom Alojziju Stepincu i Kraljici mučenika. Ovoga mjeseca svećenik gost bio je fra Matija Marijić, župni vikar vukovarske župe sv. Filipa i Jakova. Na samom početku svete mise fra Matija je pred oltarom (gdje se nalazi i kip blaženog Alojzija) izmolio litanije Blaženiku u čast. U svojoj propovijedi fra Matija je motivirao prisutne vjernike na obnovu obiteljske molitve, a lik blaženog Alojzija Stepinca približio im je kroz tumačenje nekoliko litanijskih zaziva, izmoljenih na početku misnog slavlja. Pjevanje tijekom euharistijskog slavlja, u božićnom duhu, animirao je Zbor mladih župe BDM Kraljice mučenika.

  • Najava proslave hodočasničkog dana u siječnju 2020.

  • Proslavljene mise zahvalnice u Vukovaru i Bogdanovcima

31. prosinca 2019. najprije u Vukovaru, a potom i u Bogdanovcima, župnik je služio večernju misu zahvalnicu za proteklu godinu. U ozračju zahvalnosti, župnik se osvrnuo na život Župe u 2019. godini, a njegovu riječ donosimo u cijelosti:

“Braćo i sestre, kako je to običaj na današnji dan, valja nam se osvrnuti na minulu 2019. godinu. Generalno gledano, bila je to pozitivna godina, u duhovnom smislu i u materijalnom pogledu. Puno je događanja bilo na nadbiskupijskoj, dekanatskoj i župnoj razini. Smatram da je ovo bila doista milosna godina, godina u kojoj smo svi zajedno spajali svoja znanja, svoje talente, sposobnosti i dobru volju.

Hvala Bogu za sav redoviti pastoralni život i dobro popunjen kalendar događanja, za slavlja sakramenata prve pričesti (31 prvopričesnik) i krizme (55 krizmanika), vjenčanja, molitve, mise, susrete, kateheze, sjednice, kulturne manifestacije te razna događanja karakteristična za svaku pastoralnu godinu.

U 2019. godini imali smo ukupno 18 krštenja (od toga 16 u Vukovaru i 2 u Bogdanovcima). Ukupno je sprovoda bilo 37 (od toga 34 u Vukovaru i 3 u Bogdanovcima). To je statistika, to su brojke, to su činjenice. Bogdanovci su, dakle, imali 2 krštenja, a 3 sprovoda u godini dana. Napominjem da ukupno u Bogdanovcima živi 672 vjernika katolika, a u Vukovaru oko 2.300 katolika pripada župi Kraljice mučenika.

Godina 2019. bila je ispunjena događajima u kojima smo kao župna zajednica dali svoj doprinos. Na dekanatskoj i nadbiskupijskoj razini sudjelovali smo na svim organiziranim hodočašćima i slavljima, a na razini grada Vukovara tijekom cijele godine pratimo sva događanja i aktivno sudjelujemo kao župna zajednica. Posebno izdvajam obilježavanje svih dana sjećanja na žrtvu Bogdanovaca i grada Vukovara, od početka rujna do kraja mjeseca studenoga.

Nadbiskupija Đakovačko-osječka dobila je u vazmenim danima 2019. godine pomoćnog biskupa u osobi mons. Ivana Ćurića. U listopadu smo s danom crkvenoga goda započeli Milosnu godinu, u kojoj se do listopada 2020. (posebno svakog 10. u mjesecu) utječemo blaženom Alojziju Stepincu na putu ljubavi i oproštenja.

Mlada smo župna zajednica i još uvijek se formiramo na mnogim područjima. Nisam sklon uspoređivanju s drugim župama koje imaju višestoljetnu tradiciju. Osnivanje ove župe prije 16 godina bio je vrlo mudar i pastoralno razborit potez, da bi se osnažila vjera i malo po malo stvorila zdrava zajednica, sačinjena od velikog broja mladih obitelji, koje su ili ostale živjeti u Vukovaru ili doselile u Vukovar iz okolnih i daljih mjesta. I malo po malo prestajemo biti individualci s puno potencijala, korak po korak svoje sposobnosti i talente ugrađujemo u mozaik župne zajednice.

I zato od srca zahvaljujem svima koji su, kako u Vukovaru tako i u Bogdanovcima, dali svoj doprinos zajedništvu i ljepoti rasta u vjeri. Hvala članovima Župnog pastoralnog i Župnog ekonomskog vijeća na stalnoj potpori, kvalitetnim prijedlozima i svakom konkretnom obliku pomoći. Hvala svim župnim suradnicima, onima koji ulažu svoje vrijeme u život ove župe kao sakristani, pjevači, orguljaši, čitači, ministranti, kosci, spremačice crkve i crkvenih prostora, i mnogi drugi koji uvijek pomognu oko svega što se zbiva, a njihova imena nikad ne budu spomenuta. Ovdje mi u pamet dolazi izreka jednog francuskog filozofa: „Jedino osoba koja ne vesla ima vremena ljuljati čamac.“

Svakako, s osjećajem svećeničkog i bratskog zajedništva, moram sa zahvalnošću spomenuti i oce franjevce, koji su me od dolaska u Vukovar prihvatili kao sebi jednakoga i koji su uvijek spremni pomoći kada je to potrebno. Godina 2019. dodatno je učvrstila naše zajedništvo i zato znajte da Vukovar ima tri župe, trojica smo župnika, ali cilj nam je zajednički: duhovno dobro svih vjernika na području cijeloga grada Vukovara i Bogdanovaca.

Na 2019. godinu neću se više osvrtati, nego gledajmo naprijed. Na građevinskom planu odlučili smo u Vukovaru odustati od ranijega idejnoga rješenja o izgradnji dviju odvojenih zgrada: jedne koja bi bila pastoralno-katehetski centar, a druga župni stan. Doradom idejnoga rješenja u jednoj smo zgradi isplanirali i pastoralno-katehetski prostor koji će uvelike zadovoljiti naše potrebe te župni stan s odvojenim ulazom u istoj zgradi. Došli smo tako do novog, skromnijeg, ali i financijski razboritijeg rješenja.

Zaključno: sve ima smisla raditi i graditi ako postoji zajednica za koju se to sve radi. Prozori, vrata, krovovi, zidovi, klupe, stube, ograde… sve to s vremenom dotraje i zahtjeva zamjenu ili popravak. Ali sve je uzalud materijalno graditi ako se nismo kroz proteklu godinu ni malo duhovno izgradili. Uzalud su novi prozori ako kroz njih nema tko gledati, stube ako po njima nema tko hodati… uzalud su uređene crkve ako nema vjernika, uzalud uređene župne kuće ako nema župnika. Na srce vam zato kao župnik stavljam dužnost molitve za svećenička zvanja. Da bude svećenika koji će voditi ovu zajednicu i da bude ljudi koji čine zajednicu.

Pred nama je Nova godina. Već s početkom godine – 20. ožujka 2020. – najavljen je kanonski pohod nadbiskupa Đure Hranića župi Kraljice mučenika u Vukovaru. Kanonski pohod događa se svakih 5 godina. Dakle, 20. ožujka dolazi nam u cjelodnevni posjet nadbiskup, a više o tome ćemo nakon što dogovorimo raspored susreta. To je dan koji će ostati zapisan zlatnim slovima u povijesti ove župe, a hoće li takvih dana biti još vidjet ćemo na koncu godine. Neka nas na putu vjere, putu ljubavi i oproštenja, prati zagovor Blažene Djevice Marije Kraljice mučenika, blaženog Alojzija Stepinca i svetog Leopolda Bogdana Mandića”.

  • Blagoslov obitelji 2019/2020.

U nastavku donosimo raspored blagoslova obitelji.

BLAGOSLOV OBITELJI – raspored

  • Jaslice na dar crkvi Kraljice mučenika u Vukovaru

Četiri drvene skulpture, stvorene da bi se od njih složile jaslice, izradio je gospodin Miroslav Brkić iz Županje i poklonio župnoj crkvi BDM Kraljice mučenika u Vukovaru. Skulpture su izrađene od drveta divlje trešnje, a umjetnik je tri mjeseca radio na ovom projektu. Zahvaljujemo gospodinu Brkiću, koji je u subotu, 21. prosinca, zajedno sa svojom obitelji pohodio župnu crkvu Kraljice mučenika i župniku darovao svoj rad. Jaslice su odmah i postavljene u župnoj crkvi.

  • Najavljujemo mise polnoćke u župnoj crkvi Kraljice mučenika i Betlehemsko svjetlo mira

Na Badnjak, u utorak 24. prosinca, u župnoj crkvi Kraljice mučenika biti će slavljene dvije mise polnoćke: “dječja” u 17:00 sati i redovna polnoćka u 24:00 sata. Mala (dječja) polnoćka u 17:00 sati slavit će se u znaku Betlehemskog svjetla mira, koje će na ovu misu donijeti članovi udruge katoličkih izviđača. Riječ je o svjetlu upaljenom u Betlehemu, mjestu Isusovog rođenja. Izviđači će Betlehemsko svjetlo ostaviti i u našoj crkvi, a vjernici ga mogu svojim kućama ponijeti preko lampiona koji će sami donijeti misu, ukoliko to žele.

Svečana (“velika”) misa polnoćka biti će služena u 24:00 sata, a prethodit će joj igrokaz “Isus i danas traži dom”, u izvedbi naših mladih župljana.

  • Treća nedjelja došašća – Nedjelja Caritasa
  • Misno slavlje u čast blaženom Alojziju Stepincu

U utorak, 10. prosinca, sveta misa zornica proslavljena je u okviru Milosne godine koja traje u našoj župi, a posvećena je blaženom Alojziju Stepincu i BDM Kraljici mučenika. Misno slavlje predvodio je domaći župnik. Na početku svete mise župnik je pred kipom blaženog Alojzija izmolio litanije Blaženiku u čast, a propovijed je utemeljio na dnevnom odlomku Evanđelja. Tijekom mise, župnik je u molitve uključio i sjećanje na prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, kojega je Gospodin upravo na današnji dan prije 20 godina pozvao k sebi.

Odlomak Evanđelja i župnikovu riječ u promišljanju nad istim donosimo u cijelosti:

(Mt 18, 12-14)

“Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.”

“Braćo i sestre, današnje jutro po navještaju koji smo upravo čuli stavlja pred nas kao glavnu misao Božju brigu za čovjeka. I to za svakog čovjeka. Govor je to o Bogu koji se prema nama, baš kao dobri pastir prema povjerenom stadu, odnosi sa svom brigom i ljubavlju.

Slika pastira sa stotinu ovaca, pa tek onda i onom jednom zalutalom, svakako je i danas vrlo jaka slika. Zato što baš taj primjer još uvijek jako dobro govori kako se Bog ponaša prema nama: stalo mu je do svakoga. Naravno, uvijek ostaje pitanje: Jesam li baš ja ta jedna zalutala ovčica zbog koje pastir napušta 99 u stadu, samo da bi mene vratio nazad? Pa iskreno, mislim da možemo s pravom biti ponosni jer znamo da se uvijek netko o nama brine.

Često se, braćo i sestre, za dočaravanje Božje ljubavi koriste vrlo jake slike. Tako se u Svetom pismu spominje majka koja ne zaboravlja svoje dijete, pastir koji ne napušta svoje stado, i svakom sljedećom slikom zapravo se sve lakše dolazi do zaključka da Bog doista voli čovjeka. I ne zaboravlja ni jednoga, koliko god neki vječito postavljaju ista pitanja: Bože, vidiš li me, čuješ li me, jesi li me zaboravio…? I tako dalje. Pa čisto ljudski promišljajući, pitam: Zar mi možemo zaboraviti nekoga koga volimo? Zar ljubav podrazumijeva zaborav? Ne, nego stalnu brigu i poneki znak pažnje! I konačno, ako mi ljudi jedni prema drugima možemo gajiti ljubav, koliko je samo puta veća ona Božja ljubav i briga za čovjeka?!

Slobodan sam danas, o hodočasničkom danu u našoj Milosnoj godini, zagledati se u lik blaženoga kardinala Alojzija Stepinca i vidjeti u njemu pastira koji ne napušta svoje stado, pastira koji ide za svakom zalutalom ovcom koja mu je povjerena, pa čak i pastira koji spašava ovčice za koje će netko reći da nisu dio njegova stada. Blaženi Alojzije doista je brinuo za spas duše svakog svog vjernika, a mnogima je život spasio, ne pitajući se o njihovoj vjeri ili nacionalnosti. I zato ga gledamo danas kao pastira koji nije dopuštao da mu zaluta ni svećenik, ni osoba posvećenoga života, ni vjernik laik pa je nastojao biti u stalnoj komunikaciji sa svima, što ga čini jasnim primjerom za nasljedovanje.

Sve je to bio jasan znak one stalne Božje brige za svakog pojedinog čovjeka. Konačno, po uzoru na Dobroga Pastira, dao je život za svoje stado, odnosno dao je sebe da bi njegovo stado ostalo na okupu, koliko god neki htjeli odvojiti njegovo stado od Petrovog pastirskoga štapa. Jasno je, dakle, kako se Bog poslužio jednim od pastira svoje Crkve da neumorno i uvijek s jednakom zauzetošću vraća onu jednu zalutalu ovcu u zajedništvo Božjega stada. Kao pastir blaženi Alojzije imao je vedrinu i blagost, one kreposti koje su potrebne svakom svećeniku, biskupu i kršćaninu općenito. Posebno mi se sviđa kako je blaženi Stepinac hrabrio mladež, govoreći: „Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist! Pesimizam je biljka koja nalazi plodno tlo samo ondje gdje je nestalo vjere u Boga.“ Vrlo mudro govorio je i o ljudima na vlasti: „Poglavaru je dužnost služiti narodu u ljubavi i pravdi.“ A jesmo li svjesni u kakvom je vremenu živio? Sanjao je zajedno sa svojim narodom slobodnu i suverenu Hrvatsku, sigurnu u krilu Majke Crkve s Petrovim nasljednikom na čelu.

I danas, kad čovjek pogleda generalno stanje u Hrvatskoj, tom malom stadu vjernog naroda, lako dobije osjećaj da nas pesimizam koči na putu života, da nas vode ljudi koji ne služe narodu, a zapravo samo zaboravljamo da imamo sve o čemu je hrvatski narod sanjao i za što je Stepinac molio! Zaboravljamo da nas Bog nikada nije napustio. I kada nam se možda činilo da smo tek jedna zalutala ovca do koje nikome stalo, Bog nam je u najtežim danima i vremenima slao svete ljude koji bi nas podizali. Sjećate li se ne jednog, nego tri dolaska svetog pape Ivana Pavla II. i jednog posjeta pape Benedikta XVI.? U vrlo kratkom vremenu hrvatski je narod imao četiri posjeta poglavara Katoličke Crkve. I svaki puta su nam ponavljali ono što je Stepinac uvijek govorio: „Budite radosni… podignite glavu, podignite pogled u visine… nema mjesta pesimizmu…!“  

Draga braćo i sestre, smatram da smo blagoslovljen narod. Možda smo ponekad bili ona zalutala ovčica, ali nikada izgubljena. I zato dopustimo Bogu da se brine za nas, a kada zalutamo neka nas vrati uvijek ponovno u svoje stado. Neka nas po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca čuva postojane u ljubavi i čvrste u borbama života na putu vječnog spasenja. Amen.”

  • Najava hodočasničkoga dana u prosincu

U okviru Milosne godine koju smo u listopadu započeli i posvetili Blaženoj Djevici Mariji Kraljici mučenika i blaženom Alojziju Stepincu, svakog 10. u mjesecu slavimo hodočasničke dane. Posebno u tim danima svoj duh otvaramo poticajima svećenika propovjednika i geslu Milosne godine: „Na putu ljubavi i oproštenja“. U mjesecu prosincu hodočasnički dan je utorak (10. prosinca). Svetu misu zornicu u 07:00 sati ćemo slaviti u župnoj crkvi BDM Kraljice mučenika.

U došašću redovitom žrtvom ranijeg ustajanja iskazujemo

svoju spremnost u iščekivanju Isusova rođenja.

U prosincu tako hodočasnički dan postaje

još bogatiji… Dođimo.

LITANIJE BLAŽENOM ALOJZIJU STEPINCU

  • Predstavljanjem prvopričesnika obilježena prva nedjelja došašća

U nedjelju, 01. prosinca tijekom župne mise u Vukovaru, zajednici je predstavljeno 25 kandidata za sakrament prve svete pričesti. U ovogodišnjoj generaciji iz Vukovara je 19, a iz Bogdanovaca 6 budućih prvopričesnika. Misno slavlje započelo je prigodnom recitacijom prvopričesnika i paljenjem prve adventske svijeće.

Potom je župnik blagoslovio veliki adventski vijenac ispred oltara, ali i mnoštvo malih adventskih vijenaca. Naime, mnogi su vjernici na blagoslov pred oltar donijeli adventske vijence iz svojih domova, kako bi iste nakon mise blagoslovljene vratili kući.

Nakon župnikove propovijedi uslijedilo je pojedinačno čitanje imena kandidata za prvu svetu pričest, a župnik je svakom pristupniku osobno darovao molitvenik, kao znak bliže priprave na sakramente prve svete ispovijedi i pričesti. Blagoslovnu molitvu nad kandidatima pratili su njihovi roditelji, vjeroučiteljica i cijela prisutna zajednica.

Podsjećamo, redovito se održava kateheza za prvopričesnike srijedom, a slavlje sakramenta prve pričesti planiramo za nedjelju, 26. travnja 2020. godine. Kandidate i njihove roditelje preporučujemo u molitve cijeloj župnoj zajednici.

(foto: Klara Vukovac)

  • Postavljen adventski vijenac ispred crkve Kraljice mučenika

Zahvaljujući vrijednim župnim suradnicima, na prostoru ispred župne crkve Kraljice mučenika u Vukovaru, u subotu 30. studenoga postavljen je veliki adventski vijenac. Četiri svijeće na adventskom vijencu simboliziraju četiri nedjelje došašća. U predvečerje svake adventske nedjelje pali se jedna svijeća više, što je znak blizine Božića. Zahvaljujemo svima koji su darovali svoje vrijeme i trud kako bi se i ove godine na ovaj način prigodno uredio prostor, a napose prisutnoj djeci.

Podsjećamo, tijekom došašća svakim radnim danom svete mise zornice su u 07:00 sati u našoj župnoj crkvi. Iskoristimo ovo sveto vrijeme kao duhovnu pripravu za svetkovinu Božića.

  • Misno slavlje u hangaru Veleprometa za sve žrtve srpskih koncentracijskih logora

U srijedu 20. studenoga u 09:30 sati misom u hangaru Veleprometa odana je počast žrtvama srpskih koncentracijskih logora. U rujnu 1991. godine, kada je agresor okupirao dio vukovarske gradske četvrti Sajmište, skladišni prostori Veleprometa pretvoreni su u sabirni centar i logor za tisuće branitelja i civila. Kroz logor je tijekom rata prošlo oko 10.000 ljudi.

Svetu misu na ovom mjestu stradanja predvodio je župnik Župe Kraljice mučenika, vlč. Zvonimir Martinović. U koncelebraciji je bio fra Ivica Jagodić, vukovarski dekan i gvardijan, a pjevanje su zajedno animirali zborovi vukovarskih župa. U svojoj propovijedi, promišljajući pred okupljenim mnoštvom o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta, vlč. Martinović je između ostaloga rekao:

I zato me nemoj pitati o Vukovaru ako ne smatraš herojima one koji su pali za njegovu slobodu, nemoj me pitati o Vukovaru ako ne smatraš velikima one koji su zatvoreni i mučeni radi svojih stavova, nacionalnosti, vjere, ideala u koje su vjerovali, koji su u tvoju i moju slobodu ugradili svoju patnju ili svoj život. A kako drugačije nego herojima i velikima nazvati sve one koji su svoj „danas“ žrtvovali da bismo mi imali svoj „danas“ i svoje „sutra“. I zato sanjam Hrvatsku koja se ne skriva u studenoj magli zaborava…”

  • 18. studenoga (ponedjeljak), Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Vukovar – mjesto posebnog pijeteta

Večer uoči 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, u krugu Opće županijske bolnice Vukovar i bolnice hrvatskih veterana, oko spomen-obilježja, u molitvi i s upaljenim svijećama skupio se velik broj molitelja, kako bi u ozračju pobožnosti odali počast svim vukovarskim žrtvama i žrtvama Domovinskog rata. Iz vukovarske bolnice je nakon pada grada prije 28 godina odvedeno 260 ranjenika, branitelja i medicinskog osoblja, čija su tijela ekshumirana iz masovne grobnice na Ovčari, dok su sudbine nekih odvedenih iz bolnice još uvijek nepoznate. Molitvu u krugu bolnice je predvodili su mladi grada Vukovara, uz nastup klape „Sveti Juraj” Hrvatske ratne mornarice.

Na sam dan, nakon kratkog komemorativnog programa u dvorištu Opće županijske bolnice Vukovar, krenula je tradicionalna kolona sjećanja prema Memorijalnom groblju, koju su i ove godine predvodili hrvatski branitelji Vukovara skupa s članovima obitelji poginulih, ubijenih, nasilno odvedenih i umrlih hrvatskih branitelja Vukovara. Molitvu na groblju predvodio je mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, a svetu misu za sve žrtve u Domovinskom ratu predvodio je mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko mrkanski.

  • Molitva, polaganje vijenaca i odavanje počasti na “Kukuruznom putu – Putu spasa”

U nedjelju, 17. studenoga, u organizaciji ŽZU HVIDR-a Vukovarsko-srijemske županije i Udruge HVIDR-a Vukovar kod zavjetne kapelice na Putu spasa – kukuruznom putu upaljene su svijeće i položeni vijenci.

“Put spasa” Vukovarcima je tijekom obrane Vukovara jako puno značio jer su tim putem u Vukovar dolazile nove snage branitelja, opreme i sanitetskog materijala za bolnicu i na kraju za odlazak u proboj nakon sloma obrane grada.

Vijence su položili ratni veterani općine Lopar, ravnateljstvo civilne zaštite, županijska HVIDR-a te ispred županije izaslanik župana Marinko Beljo te ispred Grada Vukovara zamjenica gradonačelnika Ivan Mujkić.

Molitvu za sve poginule i nestale branitelje predvodio je vlč. Zvonimir Martinović, župnik župe Kraljice mučenika. U programu su recitalom sudjelovali učenici Osnovne škole Nikole Andrić.

(foto: Vanja Vidaković, VI VA Multimedia Vukovar)
  • Hodočasnički dan u župi Kraljice mučenika

U nedjelju, 10. studenoga, u okviru Milosne godine koja je započela u župi Kraljice mučenika i posvećena blaženom Alojziju Stepincu, proslavljen je hodočasnički dan svetom misom u 10:30 sati. Svakog 10. u mjesecu slavi se hodočasnički dan, a posebno u tim danima vjernici svoj duh otvaraju poticajima svećenika propovjednika i geslu Milosne godine: „Na putu ljubavi i oproštenja“. Misu u 10:30 sati u župnoj crkvi BDM Kraljice mučenika u Vukovaru predvodio je dr. sc. Đurica Pardon, župnik u Punitovcima.

  • Objavljena pjesma „Kraljice mučenika“ i promotivni spot

Dana 08. studenoga 2019. objavljena je pjesma „Kraljice mučenika“, koju je otpjevao Darko Ergotić, uz pratnju Rockoko Orchestra. Tekst i glazbu potpisuje vlč. Zvonimir Martinović, župnik župe BDM Kraljice mučenika u Vukovaru. Aranžman je napisao Krunoslav Dražić, prateće vokale otpjevala je Jadranka Krištof, a glazbeni producent i ton majstor je Tihomir Ivanetić (Rockoko studio). Za video uradak pobrinula se firma Klik Agency iz Osijeka, a većina fotografija djelo su Vanje Vidakovića iz Vukovara. Nebeskoj Majci u čast nastala je ova skladba, protkana ponosom što je hrvatski narod i u najtežim danima svoje povijesti sačuvao vjeru. Kroz pjesmu se provlači molitva za snagu u sadašnjosti, a budućnost herojskoga grada Vukovara povjerava se upravo Mariji, Kraljici mučenika. Autor je na poseban način htio u jednoj ideji sažeti vukovarsku i hrvatsku mučeničku prošlost, ali u nadi i vjeri moliti Nebesku Majku za trajnu zaštitu. U glazbenom izričaju spojeni su elementi katoličke vjere, slavonske tradicijske glazbe i geografske smještenosti grada heroja na Dunavu, a sve zajedno je svojevrsni doprinos Milosnoj godini koja je započela i traje u vukovarskoj župi Kraljice mučenika do listopada sljedeće godine.

Pjesmu i spot možete poslušati i pogledati na sljedećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=G4q5rnQkEz4

  • Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.-2019. – najava programa

Hrvatski sabor donio je 1999. godine Odluku o proglašenju 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kojom je određeno na dostojanstven i primjeren način odati počast svim sudionicima obrane Vukovara – grada simbola hrvatske slobode. Pogledaj cijeli program…

  • Velika duhovna obnova u obliku milosne godine naziva „Na putu ljubavi i oproštenja“

Godina Blažene Djevice Marije Kraljice mučenika i blaženoga Alojzija Stepinca, u Župi Blažene Djevice Marije Kraljice mučenika u Vukovaru trajat će od 12. listopada 2019. do 10. listopada 2020.
Pročitaj više…

  • U subotu 12. listopada, na svetkovinu crkvenoga goda, svečanim euharistijskim slavljem u župnoj crkvi BDM Kraljice mučenika u Vukovaru započela je Milosna godina, pod geslom: „Na putu ljubavi i oproštenja“

Vrijeme je to u kojem će se vjernici posebno utjecati našem hrvatskom blaženiku, kardinalu Alojziju Stepincu. Misno slavlje prigodom crkvenoga goda ove župe predvodio je mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. U koncelebraciji je bila većina svećenika Vukovarskoga dekanata, domaći župnik i svećenici gosti, a pjevanje su predvodili pjevači domaće župe. Pročitaj više…

Mjesta sjećanja

Memorijalni centar Domovinskog rata

Memorijalni centar Domovinskog rata smješten je u prostorima bivše vojarne 204. vukovarske brigade. To je mjesto koje predstavlja središnju točku svih aktivnosti, lokaliteta i organizacija povezanih sa sjećanjem na Domovinski rat i tragediju Vukovara. Posjetitelji mogu razgledati nekoliko unutarnjih i vanjskih izložbenih postava:

  • “Sjećanje na Domovinski rat – Bitka za Vukovar”
  • Prikaz srpskih koncentracijskih logora “Stajićevo” i “Begejci”
  • Izložba pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu
  • Eksponati na otvorenom
  • Simulacija bojnog polja “Ojačana brigada u obrani”

Hangari u Veleprometu

Nedaleko od Memorijalnog centra Domovinskog rata, na cesti koja vodi prema selu Negoslavci, nalaze se skladišni hangari trgovačkog poduzeća “Velepromet”. U rujnu 1991. godine, kada je agresor zauzeo dio gradske četvrti Sajmište, skladišni prostori Veleprometa pretvoreni su u sabirni centar i logor za tisuće zarobljenih branitelja i civila. Skladišni prostor sastoji se od zidanih skladišnih zgrada i sedam limenih objekata u kojima je bilo zatočeno nesrpsko stanovništvo bez hrane, vode i pristupa toaletu. Cijeli kompleks bio je ograđen visokom žičanom ogradom, s vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice kretali su se vojnici Jugoslavenske narodne armije, Teritorijalne obrane i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. Vrata hangara otvarala su se samo kako bi mogle ući uniformirane osobe koje su izvodile zatočene osobe na ispitivanje. Logor je zatvoren u ožujku 1992. godine, a procjenjuje se da je kroz njega prošlo više od 10.000 osoba.

Spomen-obilježje Vodotoranj

Vukovarski vodotoranj, visok 50m i obujma 2200 prostornih metara vode, izgrađen je potkraj 1968. godine na ulazu u vukovarsko naselje Mitnicu, kao zamjena za dotadašnji vodotoranj u središtu grada koji nije bio dovoljnog kapaciteta za sve veće potrebe grada koji se širio. Izgradila ga je zagrebačka tvrtka Hidrotehna prema projektu tvrtke Plan. Prema zapremnini i veličini bio je jedan od najvećih objekata tog tipa u Europi. Sve do rata, na vrhu Vodotornja nalazio se restoran s vidikovcem na Vukovar, Dunav i okolno srijemsko vinogorje. Tijekom srpske agresije na Vukovar, Vodotoranj je bio jedna od najčešćih meta neprijateljskog topništva, no unatoč pretrpljenih više od 600 pogodaka, odbio se srušiti. Za vrijeme opsade grada, tada 23-godišnji Ivica Ivanika s Mitnice, prvi je stavio te je uvijek iznova, pod granatama, na vodotoranj dizao hrvatsku zastavu a kasnije je s njim išao i Hrvoje Džalto. Danas predstavlja simbol stradanja i otpora grada, pobjede i novog života.

Memorijalno groblje

Nastalo je 1998. otkrićem najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Nakon što je prestala organizirana obrana Vukovara i nakon što je agresor ovladao gradom, kuće, dvorišta i ulice bile su prekrivene tijelima poginulih. Tijela su otpremljena izvan grada i zakopana u jami kraj gradskoga groblja. Završetkom mirne reintegracije 1998. odande je ekshumirano 938 tijela, a na mjestu masovne grobnice danas se nalazi 938 bijelih mramornih križeva, po jedan u spomen na svaku žrtvu. Uokolo mjesta masovne grobnice prostire se Memorijalno groblje podijeljeno u aleje u kojima su vječni mir našli poginuli branitelji, civilne žrtve, umrli hrvatski ratni vojni invalidi i članovi njihovih obitelji. U središnjem dijelu groblja, 5. kolovoza 2000., postavljen je spomenik čija je autorica gospođa Đurđa Ostoja. Spomenik je izrađen od patinirane bronce, visok je četiri metra, a u središtu je “zračni” križ i vječni plamen.