Vjerujem da neki ljudi pate zbog vremena.

Ali vjerujem i da ovo vrijeme pati zbog nekih ljudi.

Ipak, sve prođe – vrijeme s ljudima, a ljudi s vremenom.

I nisu svi ljudi za svako vrijeme, niti je svako vrijeme za sve ljude.

Konačno, ponekad se čini da će vrijeme uvijek biti starije od nas…

Ali to se samo tako čini. Vjerujem da ćemo nadživjeti vrijeme.

Jer rođeni smo u vremenu, a stvoreni za vječnost.

Ako je vječnost trenutak u Tvojoj ljubavi,

dodaj joj, Gospodine, i moje vrijeme.

Ako ću Tvojom ljubavlju nekome uljepšati dan,

učini me oruđem u rukama svojim.

Ako ljubav nazovem poezijom osjećaja,

učini me, Bože, pjesnikom svojih stihova.

Ako sutra trebaš moje vrijeme,

Gospodine, nauči me voljeti već danas.

…i tvoje jeseni volim.
Plodne, kišne, bogate…
dok mirisima uroda zemlje i bojama zlatnim se opijam.
….i jesenje večeri volim što kroz sjećanja vraćaju me
u dane slave očeva naših i ponosa njihova.
…eh, da nije žuljavih ruku ratara tvojih
što plug ostaviše za slobodu tvoju, i mladosti,
i hrvatskog srca što kucalo je za te…
Zemljo moja, ja bio bih tek sjećanje.
…ali nisu htjeli jaram oko vrata,
nego krunicu staviše u Boga se uzdajuć’,
a zemlja ova, crnica plodna,
krvlju se njihovom natopi…
A miris jeseni uvijek ih vrati.
I danas su tu…
i ostat će tu dok vjetar ljulja krošnje
i šušti poljima zlatnim,
jer sebe dadoše, nadu nam pružiše,
pokazaše ljubav, sačuvaše vjeru…
I dok rosno jutro nosi miris iz starih šljivika,
dok me budi škripa đerma i miris krušne peći… oni žive.
I živjet će dok se budim i dok te ljubim, Domovino moja…

„…a takvi ljudi ne ulaze u tvoj život kao veliki i važni, nego to polako postaju. Njihovoj se prisutnosti s vremenom sve više raduješ, polako shvaćajući da
njihov stav, pogled ili osmijeh govore više od riječi koju očekuješ.

Rado im ostavljaš mjesto za svojim stolom, a sati uz njih lete, dok te malim gestama uče jednostavnosti života. A ponekad, iako znaš da neće doći, kod svakog zvuka otvorenih vrata pogledom se osvrneš u nadi da će uskoro sjesti na svoje mjesto… i još jednom ti pokazati što je doista vrijedno u životu.“

Sanjam Hrvatsku koja se ne
skriva u studenoj magli
zaborava…

Sanjam Hrvatsku koja se
ponovno diže iz pepela
spaljenoga djetinjstva…

Sanjam Hrvatsku koja s ponosom
čuva svako ime utkano u vez
hrvatskoga stijega…

Sanjam Hrvatsku koja pamti suzu
starca i mladića, majke, oca i
djeteta…

Sanjam Hrvatsku koja sklapa
ruke i hvali Boga za žrtvu
života i dar slobode.